Događa li se u Hrvatskoj tihi proces transformacije tradicionalne industrije u gospodarstvo temeljeno na suvremenim tehnologijama? Dok velika brodogradilišta broje zadnje dane postojanja, u vrijeme kada se gasi rafinerija nafte u Sisku, a najstariji dalmatinski industrijski pogon, cementara u Majdanu, nestaje iz prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije, poduzetnici za koje je do jučer malo tko čuo bilježe globalne poslovne uspjehe.
Hrvatske tvrtke Nanobit, Rimac Automobili, Infobip, Photomath, Infinum i Altus IT posljednjih su mjeseci u više navrata bile predmet interesa globalne gospodarske javnosti. Riječ je o tvrtkama ne starijima od 10 do 15 godina koje su pokrenuli i vode mladi entuzijasti. Iako su im proizvodi različiti, zajedničko im je da su poslovni model izgradili na digitalnim tehnologijama i na specifičnom znanju koje je ponajprije produkt ulaganja u istraživanje i razvoj. U birokratskoj klasifikaciji svi se vode pod ICT sektor, granu gospodarstva koja se smatra najbrže rastućom industrijom u svijetu. Upravo zbog te činjenice njihov uspjeh budi nadu da se Hrvatska može relativno brzo prometnuti u propulzivno gospodarstvo. Naravno, pod uvjetom da se nacionalna gospodarska politika temelji na znanju, istraživanju i novim tehnologijama.
Ako su dva mlada dečka u samo 12 godina od malog ureda stvorili kompaniju vrijednu milijardu kuna, a zaljubljenik u automobile u istom razdoblju od garaže u Svetoj Nedelji došao u poziciju da postane vlasnik Bugattija, tko zna što je u stanju postići još tisuću zaljubljenika u digitalnu tehnologiju s poduzetničkim darom, koliko ih ima u Hrvatskoj. I kada bi uspjeh Nanobita, Rimca i Infinuma bio posljedica smišljene industrijske politike Republike Hrvatske, tako nečemu s pravom bismo se mogli nadati.
Međutim, njihov uspjeh nije rezultat dobro osmišljenog poslovno-političkog okvira u kojem su se našli rođenjem i svojom voljom tu odlučili ostati, već samo pozitivna posljedica individualnog talenta, truda, znanja i nešto poduzetničke sreće. Kao što Ivaniševićev Wimbledon i slava Janice Kostelić nisu produkt organiziranog sportskog sustava, tako ni razloge uspjeha naših donedavno malih digitalnih kompanija ne treba tražiti u državnoj gospodarskoj strategiji. A da se komercijalni uspjeh nekolicine mladih gospodarstvenika ni u budućnosti ne bi tretirao na razini „incidenta", u filozofiji državne gospodarske politike trebalo bi štošta mijenjati.
Ekonomska teorija odavno uči da je dugoročni gospodarski rast pojedine ekonomije uvjetovan tehnološkim napretkom. Pritom tehnološki napredak nije slučajan, a svaka država može ga ubrzati i tako dugoročno osigurati stabilnu stopu rasta.
Hrvatski ICT sektor, iako trenutačno nema znatan utjecaj na domaći BDP, ima strahovit potencijal, za koji bi, s aspekta sveukupne hrvatske gospodarske politike, bilo šteta da ostane neiskorišten. Za početak, u svijetlu nedavnih kompanijskih uspjeha paradoksalno zvuči činjenica da ICT industrija u Hrvatskoj nije definirana kao strateška. Ona to jest na papiru, upozoravaju stručnjaci, ali u ključnom dokumentu - Strategiji pametne specijalizacije - na temelju kojeg se određuju razvojne politike i povlači novac iz zajedničke blagajne Europske unije, ona je izostavljena. Utoliko alarmantno zvuči upozorenje da će se silan novac koji je namijenjen Hrvatskoj iz nove financijske omotnice EU, uključujući i milijarde iz Fonda nove generacije, utrošiti na pogrešne projekte bez željenog dugoročnog efekta na domaće gospodarstvo.
Svaka kriza prilika je za promjene, a sadašnja situacija s koronakrizom nenadana je šansa da Hrvatska stvori nove fundamente gospodarskog razvoja. Za takvo što treba samo promijeniti politiku poticaja - umjesto da bacamo novac na industrije koje jedva održavamo na životu, trebali bismo javna sredstva investirati u sektore pred kojima je budućnost. Samo se tako možemo izdići sa dna europske ljestvice razvijenosti i dostići tehnološki razvijene zemlje. Prema Eurostatu, Hrvatska spada u skupinu osam zemalja Europske unije koje najmanje ulažu u istraživanje i razvoj. Posljedično, po indeksu inovativnosti na samom smo dnu ljestvice, iza nas su samo Rumunjska i Grčka. Kad se pogledaju parametri koji utječu na takav plasman, vidi se da najlošije stojimo kad je riječ o istraživanju i razvoju, stvaranju i difuziji znanja, inovacijskih veza i dostupnosti kredita. Globalno pozicioniranje tvrtki poput Nanobita, Infobipa i Rimca utoliko je ravno čudu.
