Možda su jezici najbolja ilustracija kompleksnosti Indije. U ovoj drugoj najmnogoljudnijoj zemlji svijeta u kojoj je 2021. prema procjenama živjelo 1,393 milijarde stanovnika (prošlogodišnji popis još nije završen), u službenoj su uporabi 22 jezika, a govori se njih oko 140. Sa središnjom vlašću u New Delhiju komunicira se na hindskom i engleskom, a lokalni jezici mogu biti službeni u pojedinoj saveznoj državi. Indijci su uglavnom hinduisti (79,8 posto), muslimana je prema popisu iz 2011. bilo 14,2 posto, kršćana 2,3 posto, slijede sikhi, budisti, jainisti, zoroastristi… Koliko je Indija velika zemlja, lakše je shvatiti izračunamo li da je tih 2,3 posto kršćana 32 milijuna ljudi! I najfascinantnije: sva ta raznolikost, ne samo jezična i vjerska, nego i nacionalna, obrazovna i ekonomska pa i kastinska koja još nije nestala unatoč tome što je indijski ustav ne priznaje, opstaje u funkcionalnoj demokraciji, u zemlji u kojoj se redovito održavaju transparentni i vjerodostojni izbori.
O Indiji su napisana brojna djela, osobito na engleskom jeziku, ali nije se puno pisalo o njezinoj vanjskoj politici. Stoga je knjiga Amira Muharemija "Indija: Temeljne postavke vanjske politike" zanimljivo i informativno štivo svakome tko želi biti bolje upućen u zbivanja u ovoj globalno sve važnijoj zemlji. Muharemi je služio kao hrvatski veleposlanik u Indiji, Nepalu, Šri Lanci i Bangladešu od 2014. do 2016., kad je i objavio štivo koje na jednostavan i pregledan način čitatelja uvodi u političku povijest ove goleme zemlje čija je narav pravi izazov većini zapadnjaka.
U predgovoru knjige Muharemijev suradnik te autor brojnih dokumentaraca o Indiji i Pakistanu Daniel Riđički slikovito je dočarao koliko je zapadnom percepcijom teško razumjeti Indiju. Kerala, jedna od južnih indijskih država, prva je u kojoj je prije više od pedeset godina pobijedila komunistička partija i od tada komunisti ondje često vladaju, ali prateća ikonografija – srp i čekić, portreti Marxa, Engelsa, Lenjina pa i Staljina lako bi naveli Europljanina na pogrešne zaključke. U ovoj državi višestranačke parlamentarne demokracije u kojoj hindusi, muslimani i kršćani uživaju sve vjerske slobode svi zajedno već desetljećima biraju komuniste. Komunisti su u Kerali demokratska stranka zaslužna, među ostalim, za pravednu podjelu zemlje i visok stupanj pismenosti, što je tek jedan primjer toga da u interpretiranju indijske stvarnosti uvijek valja biti iznimno oprezan.
Teritorijalni sporovi s Pakistanom i Kinom, nejednak razvoj, bijeda velikog dijela stanovništva i separatistički pokreti samo su neka od opterećenja kojih se Indija još nije riješila, a ipak je – kao što već u uvodu ističe Muharemi – ova velika zemlja osuđena na to da postane jedna od najvećih globalnih sila. Indija je, ističe, postkolonijalna država za koju vladajuće i intelektualne elite danas kreiraju posebno mjesto u suvremenom svijetu.
"Ideja veličine rođena je sa samom nezavisnom Indijom 1947. godine", piše Muharemi, podsjećajući na ključne osobe rađanja indijske nezavisnosti i suvereniteta, Jawaharlala Nehrua i Mahatmu Gandhija, koji su ideju indijske veličine razvili iz svijesti o tisućljetnoj neprekinutoj indijskoj civilizaciji. Od prvog dana nakon proglašenja nezavisnosti u indijskoj vanjskoj politici dominirale su ideja o važnosti moralnosti i principa u vanjskoj politici, svijest o potencijalu za veliku silu i antikolonijalna solidarnost s državama u razvoju. Zemlja je tada bila jedna od najzaostalijih na svijetu, rast BDP-a iznosio je jedan posto, stopa nataliteta 3,5 posto, a nepismenost je prosječno dosezala 84 posto. Bila je to zaostala agrarna zemlja bez industrije, u kojoj su nakon podjele potkontinenta na Indiju i Pakistan izbili nemiri između hindusa i muslimana prouzročivši više od milijun žrtava i osam milijuna izbjeglica iz Istočnog i Zapadnog Pakistana. Veliki je uspjeh tada bila i integracija u jedinstvenu Indiju tzv. prinčevskih država, koju su činile čak 562 države i državice koje su imale visok stupanj autonomije i ugovore s kraljevskom kućom u Londonu. Uslijedila je potom svjesno donesena odluka: Indija se neće svrstati u hladnoratovskoj podjeli svijeta koja se rađala usporedo s krajem Drugog svjetskog rata. Nije to bila laka odluka i nije značila neutralnost, nego status koji će joj omogućiti da odluke donosi u skladu sa svojim interesima. Diplomati su prepričavali anegdotu iz tog vremena prema kojoj je državni tajnik SAD-a John Foster Dulles pitao Nehrua: "Jeste li s nama ili protiv nas", a Nehru mu je odgovorio: "Da!"
Mlada azijska država željela je dobre odnose sa svim globalnim igračima: SAD-om, SSSR-om i Kinom. Čeličane, petogodišnje gospodarske planove razvoja, industrijalizaciju i elektrifikaciju "uvezla" je iz Sovjetskog Saveza, primarnu agrarnu reformu iz Sjedinjenih Država. Razvoj znanosti, tehnologije, svemirskog programa, pa i atomske energije, čak do atomske bombe, bio je brz. Indija je kao kolonija sudjelovala na strani Britanije u dva rata koji je se nisu ticali i nakon Drugog svjetskog rata odlučila se za politiku miroljubive koegzistencije, prirodni nastavak Gandhijevog pokreta otpora bez nasilja. Ipak, nakon što je Zapad za ovaj dio svijeta oslonac pronašao u Pakistanu, te je i u slučaju indijske pokrajine Kašmir s većinskim muslimanskim stanovništvom također stao na pakistansku stranu, odnosi sa SAD-om i drugim zapadnim zemljama zahladnjeli su. Godine 1971. Indija je potpisala Sporazum o miru, prijateljstvu i suradnji sa Sovjetskim savezom.
"No, demokratska, višestranačka i s nedirnutim privatnim vlasništvom, Indija nikada nije otplovila predaleko na lijevu obalu", piše autor. Muharemi ističe kako su kritičari tvrdili da su se dinastije Gandhi – Nehru trebale odmah opredijeliti za Zapad, ali naglašava da oni ne uviđaju kako Indija nije mogla stati uz svoje kolonijalne gospodare.
Pad Berlinskog zida otvorio je za Indiju niz pragmatičnih pitanja. Devedesetih godina ova zemlja počinje poslovati sa svima od kojih ima koristi i želi stvoriti nova pravila na svjetskoj sceni. "Takozvani indijski soft power proteže se preko cijelog svijeta i mnogi su ga akteri međunarodnih odnosa sve svjesniji", piše Muharemi. Zemlja u kojoj je pismenost porasla s 15 na 75 posto i očekivana se životna dob produljila s 26 na 72 godine postala je jedna od najzanimljivijih globalnih destinacija za investicije: GE i Phillips zapošljavaju sad tamo više istraživača nego u svojim bazičnim istraživačkim centrima. S više od milijardu mobilnih telefona Indija je već 2015. postala najveće tržište na svijetu s odličnom mrežom za malo novca.
No energetske i prehrambene potrebe ove zemlje velike su, višestruko će rasti i imat će veliki utjecaj na svijet. Potpisan je nuklearni sporazum sa SAD-om i očekuje se da će se zemlja, uz klasične zagađivače, ugljen i naftu, sve više okretati obnovljivim izvorima energije. Pretpostavlja se da će indijski srednji sloj brzo nabujati za najmanje 500 milijuna stanovnika, te da će Indija morati zakupljivati zemlju u Africi i drugdje kako bi prehranila stanovništvo, a problem bi mogla postati i voda. Prema procjenama Financial Timesa, Indija će postati treće najveće gospodarstvo do 2027. godine, s više nego udvostručenim BDP-om sa sadašnjih 3,4 milijardi dolara na 8,5 milijardi dolara u sljedećih deset godina. Ova će zemlja dodavati više od 400 milijardi dolara svom BDP-u svake godine, a takav rast koji nadmašuju samo SAD i Kina.
I dok je protekla dva desetljeća na radarima investitora najvažnija zemlja bila Kina, sljedećih deset godina to bi mogla biti Indija zbog golemog raspona svojih mogućnosti.
Indija je, kao globalni igrač i partner SAD-a, EU, Kine, Afrike… i veliki kupac energenata, predestinirana za velike stvari, ali male zemlje u susjedstvu itekako mogu naškoditi slici koju ona stvara o sebi. Globalni ciljevi Indije zapinju već u odnosu sa susjedima koji spadaju među najsiromašnije na svijetu. S druge strane, Indija je tako velika, i prostorno i brojem stanovnika, da svaki njezin grublji istup može biti shvaćen pogrešno. Drugim riječima, susjedi ne doživljavaju rast i jačanje Indije kao nešto bezopasno. Od osam susjeda s kojima graniči – a riječ je o Pakistanu, Nepalu, Kini, Butanu, Bangladešu, Mjanmaru, Šri Lanci i Maldivima – Indija je imala "nesporazuma" s njih šest. U Pakistanu, Bangladešu, Nepalu i Šri Lanci strah od Indije ponekad se koristi kao populističko oružje za brzo osvajanje glasova. Bivši veleposlanik navodi da indijska vanjska politika – unatoč visokim standardima na kojima je zasnovana – nije uvijek bezgrešna. Na primjer, granica s Bangladešom bila je nedefinirana i neoznačena od 1971. do 2015., kad je indijski premijer Modi smogao snage konačno pristati na razgraničenje. U Mjanmaru Indija surađuje s vojnom huntom zbog ekonomskih probitaka, a odnosi sa Šri Lankom dugo su bili komplicirani.
Odnosi s Nepalom bili su prijateljski sve do pobune 90-ih i okretanja ove himalajske zemlje Kini. Legenda kaže da je nakon povlačenja Britanaca, kad su se mnoge zasebne države na potkontinentu integrirale u Indiju, maharadža Nepala poslao izaslanika da se raspita kamo se treba potpisati. Nepal je jedina država čiji stanovnici ne trebaju putovnicu za dolazak u Indiju. Svoj snažan utjecaj u Nepalu Indija je dugo vremena uzimala zdravo za gotovo što joj je i "naplaćeno" maoističkom pobunom. Posjet Modija 2014. pobudio je nadu u novi početak. Indijski premijer obećao je da će njegova zemlja poštovati suverenitet Nepala, te da će toj zemlji pružiti pomoć u razvoju infrastrukture i dati milijarde dolara kredita.
Od svih susjeda, Indija je u najboljim odnosima s Butanom koji se razvija gotovo u potpunoj ovisnosti o svom velikom susjedu. Ova zemlja koja je kraljevskim ukazom postala parlamentarna demokracija gotovo sve što proizvede izvozi u Indiju. Indijske oružane snage stacionirane su na osjetljivim točkama u ovoj zemlji koja graniči i s Kinom. Butan je bio prva zemlja koju je Modi posjetio nakon inauguracije, a kako je Indiji stalo da ondje zadrži poseban status, obilato financijski pomaže svom susjedu. Znatno su složeniji indijski odnosi s Bangladešom, nekadašnjim Istočnim Pakistanom koji se osamostalio 1971. upravo uz pomoć Indije. Ova je najgušće naseljena država na svijetu, koju učestalo pogađaju katastrofalne poplave, bila pod vojnom vlašću sve do 1990-ih kad se demokratski procesi počinju vraćati onamo. Na slobodnim izborima 2009. pobijedila je Sheikh Hasina Wajed, kći bangladeškog oca nacije Mujibura Rahmana, naklonjenog Indiji, koja je svoju političku premoć potvrdila na izborima i 2014. i 2019. Unatoč nezadovoljstvu islamističke opozicije, premijerka je netom nakon što je prvi put osvojila vlast uhitila tražene teroriste i izručila ih Indiji. Napokon je riješeno i dugogodišnje pitanje tranzita kroz bangladeški teritorij prema sjevernim indijskim državama otvaranjem željezničkog pravca kojim je obnovljena prekogranična željeznička povezanost između dviju zemalja nakon 57 godina. Tzv. Pilećim vratom ojačana je i povezanost osam sjeveroistočnih država s maticom zemljom. Riječ je o 22 kilometra širokom koridoru koji prolazi vrlo teškim, brdovitim terenom.
Šri Lanka oduvijek je bila unutarnje političko pitanje za Indiju jer su Tamili, manjina u ovoj otočnoj zemlji, stari, autohtoni indijski narod koji u Indiji broji već oko 75 milijuna pripadnika. Možda se i vi sjećate Tamilskih tigrova? Gotovo da nije bilo vijesti 80-ih godina u kojima se nije spominjala ova gerilska vojska koja se borila za nezavisnu tamilsku državu. Šri Lanka je zapravo najmračnija epizoda indijske regionalne politike. Nakon što je Indira Gandhi svojedobno stala na stranu Tamila, situacija se samo pogoršavala. Indijska vojna intervencija, mirovne snage nisu uspjele razoružati tamilske gerilce pa je gotovo 30 godina dug građanski rat ostavio za sobom humanitarnu katastrofu. Nakon vojnog debakla Indija je ostala neutralna sve do 2009. kad su Tamili vojno poraženi.
Ali najveća pljuska tradicionalnoj indijskoj "principijelnoj" vanjskoj politici dogodila se u Mjanmaru, bivšoj Burmi. Podsjećajući na devizu da su "samo interesi vječni u međunarodnim odnosima" Muharemi otkriva kako je 1999. došlo do potpune promjene indijske politike prema ovoj državi. Indija je tada podržala vojnu huntu u Mjanmaru isključivo radi ekonomskog interesa, odnosno velikih nalazišta prirodnog plina u mjanmarskom moru. Istodobno, čini se da Kina lakše komunicira s mjanmarskim generalima nego indijske vlasti. Indiju posebno zabrinjava kineska vojno-pomorska baza na otocima Coco u Bengalskom zaljevu s kojih Kinezi imaju ulaz u Indijski ocean i uvid u vojno-pomorske aktivnosti i raketni (lansirni) indijski program.
O sukobu Indije i Pakistana zna se ipak najviše. Ove dvije zemlje, piše Muharemi, od prvog dana imaju različit pristup međunarodnom poretku. I dok se Indija najprije okrenula Pokretu nesvrstanih, Pakistan se svrstao uz Zapad. Oko Kašmira vođena su četiri rata, a od 1998. obje zemlje posjeduju i nuklearno oružje, što dodatno pojačava napetosti među njima. Sve se zakompliciralo nakon 11. rujna 2001. kad je Pakistan postao važan na svjetskoj razini za rotaciju i povlačenje vojski iz Afganistana. Stalni teroristički napadi i optužbe da je Indija "opsjednuta" Pakistanom nisu prestajali sve dok Modi nije na svoju inauguraciju 2014. neočekivano pozvao i predstavnika te susjedne države. No sa svakom promjenom vlasti proces pomirenja počinje iznova. Preostaje nada se da će Pakistan i Indija, piše bivši indijski veleposlanik, doći do točke s koje nema povratka na staro kako bi mase građana spasili dubokog siromaštva i tragične bijede.
Ipak, najveći i najvažniji indijski susjed svakako je Kina, s kojom dijeli oko 3500 kilometara granice. Premda su njihove startne pozicije 1950. bile gotovo identične, Kina danas ima tri puta veći BDP od Indije, relativno je moderna i urbanizirana država dok Indija još uvijek ima samo oko četvrtinu stanovništva u gradovima. Kina je razvila mrežu od 30.000 kilometara brzih željeznica, dok se Indija još muči s prugama naslijeđenim od Britanaca. Zapadnjaci često u istu rečenicu stavljaju ove dvije divovske države, ali njima je malo što zajedničko, ističe hrvatski diplomat. Kina je centralizirana i efikasna zemlja s učinkovitom birokracijom, nemilosrdna i prema stanovništvu i prema prirodi, dok je Indija obilježena tromom birokracijom, korupcijom i otporima stanovništva, ali predstavlja i "nevjerojatan primjer upravljanja različitostima demokratskim procesom u višestranačkoj demokraciji". Demokracija omogućuje čuda: indijski lideri bili su rimokatolkinja rođena u Italiji Sonia Gandhi, predstavnik Sikha Manmohan Singh i aktualni premijer Modi koji je skromnog podrijetla i neoženjen, a saveznu državu Uttar Pradesh koja broji više od 200 milijuna stanovnika vodi Mayawati, žena iz kaste nedodirljivih.
Kina nikad nije priznala naslijeđenu kolonijalnu granicu s Indijom, sporno joj je čak 90 tisuća četvornih kilometara u sjevernoj indijskoj državi Arunachal Pradesh. Kinezi svojataju to područje, poznato i kao južni Tibet, te redovito ulažu diplomatske note. Tako su primjerice odbili izdati vizu visokom vojnom dužnosniku rođenom u spornom području koji je u sastavu indijske delegacije trebao posjetiti Kinu, s obrazloženjem da državljaninu Kine ne treba viza za ulazak u zemlju. Otkako je objavljena knjiga "Indija: Temeljne postavke vanjske politike", odnosi Indije i Kine dodatno su se zaoštrili. U ledenoj himalajskoj pustinji na granici kineskog Tibeta već dvije godine traje jedan od najtajnovitijih sukoba oko nepriznate crte razgraničenja povučene 1962. nakon munjevitog rata koji je završio porazom Indije i kineskom aneksijom velikog dijela teritorija Ladakha. Prema nekim vijestima, povlačenje obiju strana započelo je u rujnu. No, indijsko-kineski spor u Istočnom Ladakhu naštetio je sposobnosti zemalja BRICS-a da koordiniraju politiku ili šire naruše ekonomski i geopolitički status quo pod vodstvom Zapada. Neprijateljstva nadilaze kineske trupe duž granice. Dvije zemlje natječu se u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda: Kina je odbila podržati status stalne članice Indiji, a zauzvrat Indija nije podržala skupu kinesku inicijativu Pojas i put (BRI).
Kina vjeruje da će proklamirana indijska politika Act East Policy, dakle snažnija orijentacija prema indo-pacifičkoj regiji, dopustiti Indiji da intervenira i zagrije druge zemlje u pitanjima oko Južnog kineskog mora. To bi moglo postati prepreka odnosima Kine i ASEAN-a. S druge strane, sličnu zabrinutost Indija je izrazila zbog pokušaja Kine da poveća svoju prisutnost u Indijskom oceanu. Pristajanje kineskog "špijunskog broda" Yuan Wang 5 u Hambantoti u Šri Lanci u kolovozu ove godine posebno je zabrinulo Indiju. Suočena s dugotrajnim sukobom na indijsko-kineskoj granici i rastućim američko-kineskim suparništvom, Indija postaje sve naklonjenija Sjedinjenim Državama i njezinim saveznicima jer suradnju s Amerikom vidi kao najbolji put za svoj gospodarski i tehnološki napredak te ostvarenje svojih globalnih težnji.
No nesvrstana i socijalno osjetljiva Indija u godinama nakon Drugog svjetskog rata nije dobro sjela Amerikancima. Tadašnjim odnosima nije pripomogao ni izbor Pakistana kao ključne karike u zadržavanju prodora komunizma prema toplim morima, kao ni to što su Amerikanci tijekom građanskog rata u Istočnom Pakistanu 1971. poslali flotu u Bengalski zaljev. Ali već se Indira Gandhi 80-ih počela otvarati prema SAD-u, a nakon pada Berlinskog zida Indija je hitno reorganizirala vanjsku politiku, okrenula se ekonomskoj liberalizaciji i uz ocjenu da je "samo nebo granica" počela surađivati s Amerikancima.
Riječ je o "selektivnom partnerstvu". Amerika pomaže ostvarivanju najvažnijih indijskih nacionalnih ciljeva, a to su prehrana stanovništva, opskrba energentima i novom tehnologijom i briga o zaštiti okoliša. Amerikanci preko Indije promiču vlastite vitalne interese, ali ipak ovoj velikoj zemlji ne ustupaju svoju najosjetljiviju i najsofisticiraniju tehnologiju. Indijska vlast pak smatra kako Sjedinjene Države ne pritišću dovoljno Pakistan u vezi s pitanjima koja iritiraju Indiju, zamjeraju im neutralnost prema Kini, a pokazao se opravdanim i njihov strah da će SAD prerano napustiti Afganistan što se, kao što znamo, i dogodilo.
"... Indija, zbog svog specifičnog razvoja, samosvijesti i povijesti, nije država od koje se može očekivati da će u nečije ime i za nečije interese slijepo i jednoznačno provoditi određenu politiku, dok je isto tako evidentno da je Indija dovoljno velika da se može othrvati svakom pritisku, a opet nedovoljno velika da može na svjetskoj razini nametati svoju volju." Ova ocjena možda najbolje opisuje ulogu Indije u svijetu, ulogu koja dolazi do izražaja u situaciji oko rata u Ukrajini. Indijsko balansiranje u ratu u Ukrajini nije lagano, ali jedinstvena pozicija New Delhija – kao prijatelja i Rusije i Zapada – mogla bi dovesti do toga da se Indija pojavi kao ključni posrednik i mirotvorac, ocijenili su neki stručnjaci. Drugi pak smatraju kako bi Putin puno brže prekinuo napad na Ukrajinu kad bi Indija, ali i Kina odustale od neutralne pozicije i osudile invaziju.
Sam sukob za Indiju je "daleko pitanje" i New Delhi nije neposredna strana u ukrajinskom ratu, ali treba imati u vidu da je tradicionalno prijateljstvo između Rusije i Indije izdržalo test vremena i nakon hladnog rata. Dvije zemlje nastavile su surađivati u vojnim i energetskim sektorima, a Rusija je podržavala Indiju u multilateralnim okvirima u pitanjima kao što su Kašmir, nuklearna energija i reforma Vijeća sigurnosti UN-a. Indija, koja trenutačno ima nestalno mjesto u Vijeću sigurnosti, od početka ruske invazije odbijala je otvoreno osuditi Rusiju. Povrh toga, slabila je zapadne sankcije protiv Moskve kupujući jeftinu rusku naftu. Istodobno je od prvog dana rata slala Ukrajincima velike količine humanitarne pomoći uključujući medicinsku opremu i lijekove. Suptilna promjena u poziciji Indije prema Rusiji vidjela se u rujnu, kad se premijer Modi sastao s Putinom, pokazavši nelagodu zbog napada na Ukrajinu. "Znam da današnje doba nije ratno", rekao je Modi Putinu, što je duboko odjeknulo svijetom, ali može li to znači promjenu u odnosima prema Rusiji, tek treba vidjeti. Ipak je vjerojatnije da će, pruži li joj se za to prilika, Indija odigrati ulogu posrednika i mirotvorca između zaraćenih strana.
U Europi, inače, Indija preferira suradnju s pojedinim državama članicama EU, a ne toliko sa samom Unijom, što Muharemi objašnjava time da je EU postmoderna tvorevina u kojoj je moguće miješanje u unutarnje odnose pojedine države, dok je to Indiji nezamislivo jer ona kao nacionalna država novijeg datuma ima drukčiji odnos prema pojmu države i suvereniteta. "Indijci su tradicionalno netrpeljivi prema ‘dociranju’ i lekcijama o ljudskim pravima i demokraciji. Često Indijci potežu argument da je Indija dulje demokratska nego brojne države članice Unije", piše autor. Veleposlanik jedne europske države prepričao mu je tako da mu je jedan Indijac rekao: "Vaša država izvozi brojne sjajne stvari u Indiju, ali molimo vas, prestanite nam izvoziti nevladine organizacije. Imamo ih dosta."
Posebno se ističe indijska suradnja s Francuskom koja nije opterećena teškim kolonijalnim nasljeđem kakvo je žulja s Britancima. Čak i tijekom hladnog rata, kad je Indija neskriveno u mnogim pitanjima bila bliža SSSR-u nego zapadnom bloku, odnosi Indije i Francuske bili su korektni. Na vojno-tehničkom planu suradnja je čak na višoj razini nego sa SAD-om, dovoljno je reći da su od Francuza kupili Rafale.
Tradicionalno su dobri i diplomatski i gospodarski odnosi Indije s Njemačkom; njemačko-indijska gospodarska komora najveća je u Indiji, a Njemačka je i važan direktni strani ulagač. Poznato je da je Indija njegovala posebno dobre odnose s bivšom Jugoslavijom, Tito i Nehru bili su bliski prijatelji i suradnici, kako bilateralno tako i u Pokretu nesvrstanih. Nakon raspada SFRJ Indija je uspostavila diplomatske odnose s državama baštinicima. Indijsko diplomatsko predstavništvo u Zagrebu postoji od 1992., a od 1998. i veleposlanstvo.
Indijska pozicija u Ujedinjenim narodima mnogo govori o stvarnom stanju svijeta jer ova velika zemlja, iznimno aktivna u mirovnim operacijama te važna suradnica u razvojnim projektima svjetske organizacije, već godinama uzaludno očekuje stalno članstvo u Vijeću sigurnosti. Svima je već dugo jasno da UN i pogotovo Vijeće sigurnosti treba reformirati, ističe diplomat, a Indija u tom globalnom tijelu zaslužuje zauzimanje uloge koja će biti u skladu s njezinom snagom i vanjskom politikom. To je politika koja priznaje nove realnosti, u kojoj su se neke zemlje pomakle s rubova prema središtu događanja i žele svoj udio u pravima i obavezama svijeta.
