Zadrijemao sam pred televizorom i usnuo strašan san. U tom snu predsjednik republike bio nam je nogometaš, dok je premijersku stolicu zaposjela pjevačica zabavne glazbe. Kad sam se prenuo obliven znojem, shvatio sam da je san posljedica onoga što sam netom prije bio vidio na ekranu. Tamo neko povjerenstvo stavilo je imovinske kartice naših političara na mrežu, da ih svatko može vidjeti. I, tako sad znamo koliko hvati vinograda ima predsjednik Sabora, kolika je mirovina supruge predsjednika republike i što je premijer naslijedio od strica, a što od ujca.
Kome je potrebno da to znade? Potrebno je članovima Sabora i državnim organima, da se vidi je li se koji političar za vrijeme mandata naglo obogatio. Ali, što će to znanje nama ostalima? Što mi dobivamo time što znamo koliko je dug čiji brod i koliko je star čiji auto? Nemojte reći da ne dobivamo ništa. Jer, dobivamo čak troje.
Prvo, tako zadovoljavamo svoju potrebu za njuškanjem po tuđem novčaniku. Ta je potreba ružna, ali zato silno proširena; većini je ona glavna zanimacija u životu. Važnije nam je da otkrijemo koliko drugi imaju, nego da i mi nešto steknemo.
Drugo, uživamo u tome što su političari poniženi. Jer, njima se u javnosti radi nešto što se ne radi nikome od nas: prevrće im se po džepovima kao da su lopovi. I, to se čini se iz čiste obijesti, samo zato da bismo mi to gledali.
A treće, kad se tako izdovoljimo, još možemo superiorno pomišljati kako su sve to laži, kako su političari svoju pravu imovinu zatajili, i kako smo mi mnogo pošteniji od njih.
Kad čovjek tako pobroji razloge našeg interesa za imovinske kartice, to ga podsjeća na žuti tisak. Jer, i on zasniva svoje postojanje na pretpostavci da se u demokraciji mora o javnim osobama znati sve što je važno. A pri tome nitko nije kadar definirati pojam važnosti, pa imamo jednadžbu: što više indiskrecije, to više demokracije. A sad su, eto, tu jednadžbu prihvatila i razna saborska povjerenstva. Sad i ona misle da je demokracija isto što i podilaženje voajerskim strastima najgorih korisnika te iste demokracije.
Svjetonazor tih povjerenstava oblikovali su tabloidi, a ona ga prenose na državni nivo. A taj svjetonazor, baš kao i žutu štampu, karakterizira nezasitnost. Sad kad znamo što političari imaju, htjet ćemo znati i što misle. Tražit ćemo uvid u njihove zdravstvene kartone, genealoško stablo, spolni život. I to će nam se činiti demokratski.
A tko bi pristao pod tim uvjetima biti političar? Samo onaj tko je već istreniran, tko i živi od toga da otvara svoju utrobu žutom tisku: glumci, sportaši, manekenke, glazbenici i sličan svijet. U tom je smislu onaj moj san pred televizorom možda bio i proročanski.
