Zatečeni maratonskom utrkom “grešnih” i “bezgrešnih” Plenkovićevih ministara koji će od njih na spektakularniji način priopćiti razloge svoje ostavke odnosno odabira, promakla nam je jedna za hrvatsko društvo i hrvatsku državu nimalo lijepa vijest da je propao pilot-projekt Interkulturne škole Dunav u Vukovaru, projekt koji je trebao pomoći integraciji srpske nacionalne manjine u hrvatsko društvo. Zapravo projekt koji je - uz sve ostalo - trebao pomoći međusobnome pomirenju dviju nacionalnih (hrvatske i srpske) odnosno dviju kršćanskih zajednica (katoličke i srpskopravoslavne), projekt zbog čije će propasti RH trebati vratiti 1,3 milijuna eura Kraljevini Norveškoj koja je financirala gradnju i opremanje škole u vukovarskoj četvrti Borovo naselje.
A kako je sve počelo i kako je završilo?
Pošto se na ratom zahvaćenim područjima u Istočnoj Hrvatskoj mehaničkim sredstvom “dvjema školama pod istim krovom”, a to znači obrazovnim modelom A – nastavom na jeziku i pismu nacionalnih manjina (tom modernom kovačnicom međunacionalnih neprijateljstava u hrvatskome društvu) nije uspjelo riješiti mnoga pitanja nastala u (duhovnome) području nacionalnih odnosa, Vlada RH ih je u suradnji s Nansen Dialog Centrom iz Norveške pokušala riješiti projektom Nove škole, prve integrirane i interkulturne osnovne škole u gradu Vukovaru. U tu svrhu raspisan je natječaj pod naslovom “Zahtjev za iskazivanjem interesa za individualne savjetničke usluge u funkciji Voditelj Projekta ‘Osnivanje integriranih škola u Vukovaru i Kninu’”, s rokom podnošenja zahtjeva do 30. svibnja 2014. U tom natječaju navedeno je da je opći cilj projekta “društveni oporavak poslijeratne i višeetničke zajednice te postizanje više razine razumijevanja, poštovanja i suradnje između manjinske i većinske skupine stanovnika”.
Norvežani nisu stajali prekriženih ruku. Angažirali su hrvatske arhitekte koji su uradili projekt zgrade Nove škole u Vukovaru čije je arhitektonsko-urbanističko rješenje jamčilo “suživot i interakciju djece različitih nacionalnih i socijalnih pozadina”. U svrhu konačne realizacije toga projekta, RH je potpisala i određeni “Memorandum o suradnji između RH te Kraljevine Norveške, Islanda i Lichtensteina 29. travnja 2014. u Zagrebu i Bruxellesu. Promotor projekta bio je MZOS, a partneri na projektu Agencija za odgoj i obrazovanje RH i Nansen Dialog centar u Osijeku. Novčanu podršku dao je i Fond Otvorenoga društva, a u suradnji s Agencijom organizirani su modularni trodnevni seminari “Interkulturalnost” s ciljem razvijanja interkulturnih kompetencija nastavnika.
Ipak, kad je zgrada u Borovu Naselju već bila završena, nitko ni iz srpske ni iz hrvatske zajednice nije želio da se u toj školi njegova djeca “miješaju” s onom iz drugoga nacionalnog tabora. Ako bi to dopustili, bili bi prokazani kao nacionalni izdajnici. A moglo se tako postupati, jer na tome području već odavna nema Države. Ona je tu - na istoku Hrvatske - nevidljiva. Umjesto nje, zapravo zahvaljujući njezinoj nemoći, lokalni (hrvatski i srpski) politički predstavnici dobili su iznenada ulogu da vode državnu politiku. Porazni rezultati te politike bivali su svakim danom sve vidljivijim: umjesto integracije - sve veća i snažnija segregacija, što potvrđuju i rezultati do sada provedenih istraživanja. Ona pokazuju da djeca pohađanjem nastave prema ‘odvojenim nacionalnim’ modelima izvođenja nastave ostaju ograničena na život u jednonacionalnoj i jednoreligijskoj zajednici, da im je u odnosu na njihove roditelje socijalni kapital jako malen, a etnocentrizam jako izdvojen i iskazan i da su, što je posebno značajno, “sklonija diskriminiranju od roditelja, posebna ona većinska”.
Da rezimiramo: iako su bili pripremljeni svi materijalni preduvjeti za njegovu realizaciju, projekt integrirane škole u Vukovaru doživio je neuspjeh. Razlog: projekt je po svojoj nakani bio u bitnome protudržavni element. Naime, po onome što se njime željelo postići – zajedničko sudjelovanje u nastavi hrvatske i srpske djece – bilo je i jest u suprotnosti s temeljnim hrvatskim zakonskim propisima kojima se regulira ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina u RH na odgoj i obrazovanje na svome jeziku i pismu i u suprotnosti s već etabliranim postojanjem dviju škola pod jednim krovom.
Osim toga, prema mojim spoznajama, nitko iz MZOS-a ni iz lokalne političke zajednice nije nikada upoznao ni ravnatelje ni učitelje vukovarskih osnovnih škola, a kamoli roditelje, s projektom koji je u njihovu gradu trebao zaživjeti. O njemu su oni, kako sami kažu, slušali “samo sporadično i to uglavnom kada bi ih drugi pitali nešto o njemu”. Također, samo su čuli da je u Borovu naselju uređena jedna manja zgrada o kojoj se govorilo kao o prostoru za “Novu” školu. Pouzdanih informacija o tome nikada nisu imali. Ni oni ni predstavnici vjerskih zajednica kojima je odgovaralo takvo stanje ‘nemiješanja’ učenika.
I što se, dakle, moglo dogoditi? Samo ono što se već znalo “s ulice” – propast projekta.
Ne lažite.. Srbi su tamo inzistirali na nastavi na srpskom jeziku i pismu.. a RH im udovoljila, kao i uvijek, samo da budu na miru i prestanu biti ugroženi.. sad se opet RH optužuje za nešto.. kako vas nije sram?!