Naš premijer zatražio je od Švedske i Finske potporu Hrvatskoj da bude primljena u NATO (!?). Nije li nelogično tražiti potporu za ulazak u NATO od zemalja koje nisu njegove članice? I to nakon što je prošle godine u Firenzi Hrvatska primljena u Partnerstvo za mir, nedavno u Reykjaviku u Članstveni akcijski plan. Štoviše, hrvatski teritorij (od Slunja do Makarske) NATO već sada tretira kao svoj poligon na kojem ga ponizno opslužuju mnogi hrvatski "uglednici".
Iznose se u Hrvatskoj samo afirmativne ocjene o toj međunarodnoj vojnopolitičkoj korporaciji onda kad se diljem Europe održavaju žestoki prosvjedi protiv nje. Zašto hrvatska vlast ne bi pogledala drugu stranu medalje?
Kako Švedska može podupirati Hrvatsku u onome zbog čega je i sama postala mjesto "antiglobalističkih" prosvjeda (Stockholm i Göterborg)? Zašto se Hrvatska ne bi ugledala u to što Švedska i Finska nastavljaju svoju tradicionalnu izvanblokovsku politiku? Kakve preferencijale imaju te skandinavske zemlje da bi lobirale za Hrvatsku u onome od čega su i same na distanciji?
Tradicionalnu izvanblokovsku politiku nastavlja i Švicarska, koju, kao i Austriju, zagušuje Slovenija povlačeći liniju od Italije do Mađarske. Tradicionalnu izvanblokovsku politiku nastavlja i Irska, koja se, unatoč tome što nije u NATO-u - ili, pak, zbog toga jer nije u njemu! - ekonomski uspinje.
Zašto se Hrvatska ne bi ugledala u njih?
Kakva smisla ima to što se Hrvatska umeće u krug "tranzicijskih" zemalja, a što je eufemizam za "objekte neokolonijalizma" ("kapitalizma periferije"). Zašto ne bi barem pokušala, u načelu, voditi autonomnu politiku?
U "tranzicijskim" zemljama NATO nalazi ono što gubi u "matičnim" zemljama. Zašto bi Hrvatska trebala naknađivati njegove gubitke?
Zašto bi Hrvatska trebala podupirati nečiju pretencioznu paranoju od "opasnih zemalja"? Kakva opasnost Hrvatsku vreba od Iraka, Irana, Sjeverne Koreje ili, pak, od Kube?!
Zašto bi Hrvatska sutra morala zazirati od Rusije ako ili kada prestane njezino "prijateljstvo" s "najmoćnijim svjetskim vojnim savezom"?
Kakve su NATO-ve nakane - u Hrvatskoj - i što ona može očekivati od njega?
- Intencija je NATO-a osigurati - u "tranzicijskim" zemljama - reprodukciju kapitala (stranih) investitora. Zbog toga je usko povezan s najmoćnijim svjetskim financijskim institucijama.
- Intencija je NATO-a alimentiranje vojnoindustrijskog kompleksa proširivanjem tržišta oružja na to područje. Zbog toga se govori o NATO-vim standardima.
- Intencija je NATO-a uspostavljanje "teritorijalnih obrana" u "tranzicijskim" zemljama, svakako, i u Hrvatskoj i u drugim zemljama bivše Jugoslavije radi vojne kontrole euroazijskoga koridora. Poseban je interes, valjda, i zbog instaliranja svojih baza, odnosno baza koje bi bile u njegovoj funkciji, jer on u "zapadnim" zemljama nailazi na jaku opoziciju.
Zašto bi to Hrvatska trebala nužno prihvatiti?
Zašto se - u Hrvatskoj - ne bi dala riječ opoziciji prema NATO-u?
Pa tko to ima interesa da Hrvati stradavaju po azijskim i afričkim pustinjama u interesu sila koje će ih, dapače, optužiti potom za svako zlo učinjeno u tim akcijama?
