Jesu li Savka i Tripalo bili veći domoljubi u odnosu prema gastarbajterima nego vlasti Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu? Iako je prisutnost tema vezanih za izbore u medijima sve veća, hrvatsko iseljeništvo gotovo da se u takvim člancima i ne spominje. Do prije kojeg dana, odnosno vijesti da Hrvati u Kanadi koji imaju pravo glasa na izborima u Hrvatskoj neće moći glasovati zbog situacije uzrokovane koronavirusom, o iseljeništvu se pisalo samo kao o 11. izbornoj jedinici i kalkuliralo do koje će mjere nove opcije nagristi dominaciju Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).
Gotovo svim relevantnim čimbenicima u Republici Hrvatskoj (RH), kao i vodećim medijima, promiče jedan izrazito negativan galopirajući trend među hrvatskim iseljenicima, a riječ je o bujanju nepovjerenja i razočaranja prema hrvatskim vlastima. Jaz koji se stvarao više od stoljeća između pojedinih država i režima u kojima se nalazila Hrvatska i različitih generacija iseljenika dobiva svoju novu, četvrtu verziju. Jer, sve više hrvatskih iseljenika gaji koloplet negativnih osjećaja prema vlastima RH, u znatnoj mjeri istovjetnih onima koje su njihovi preci i prethodnici gajili prema režimima Austro-Ugarske Monarhije te prve i druge Jugoslavije.
Od kraja 19. stoljeća, kada započinju masovni iseljenički valovi iz hrvatskih zemalja pa do ratnih izbjeglica iz vremena Domovinskog rata, golema većina onih koji su iz raznih razloga morali napustiti svoje domove te sigurnost i uvjete za bolji život tražiti od Čilea i Argentine do Kanade i Švedske, preko Južne Afrike, do Australije i Novog Zelanda, bili su uvjereni da do toga ne bi došlo kada bi postojala samostalna hrvatska država. To je uvjerenje kod mnogih bilo popraćeno snom o stvaranju samostalne Hrvatske i masovnom povratku. Buđenje, otrežnjenje i razočaranje uslijedili su izostankom toga procesa.
Množenje spomenutih osjećaja uslijedilo je zbog upravo suprotnog procesa – daljnjeg iseljavanja u obliku recentnog iseljeničkog vala te nesposobnosti hrvatskih vlasti (bez obzira na ideološko-političko usmjerenje) da taj val zaustave, da dio najnovijih iseljenika vrate u zemlju i da ojačaju raznovrsne veze sa starijim iseljenicima te potomcima ranijih iseljenika.
Reformisti silom ušutkani
Za postojanja komunističke Jugoslavije u inozemstvo je otišlo nekoliko stotina tisuća Hrvata, ponajprije iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jedan od iseljeničkih valova činili su tzv. gastarbajteri ili radnici na privremenom radu u inozemstvu. U toj su populaciji Hrvati bili izrazito zastupljeni u odnosu na ostale narode u Jugoslaviji. Početkom 1970-ih na teta, koji se do tada osuđivao kao nacionalizam i ustaštvo. Među brojnim reformskim zamislima bila je i ona o radikalno drukčijem odnosu prema problemu sve snažnijeg iseljavanja iz SRH, odnosno odlaska radnika na privremeni rad u inozemstvo, koji se u nizu slučajeva pretvarao u trajno iseljenje. Dio prijedloga vodstva hrvatskih reformno orijentiranih komunista koji su trebali ići u smjeru radikalnog smanjenja iseljavanja te povratka dijela iseljenih danas nisu više aktualni s obzirom na to da su se odnosili na redefiniciju odnosa Beograda i Zagreba, koji je ocijenjen nepovoljnim za potonji faktor.
Jedan od njih bio je vezan za drukčiju raspodjelu deviza koje su stizale od radnika iz Jugoslavije u inozemstvu, koji su većinom bili Hrvati. No, drugi bi se prijedlozi itekako mogli primijeniti u trenutačnoj hrvatskoj zbilji, što je još jedan u moru dokaza koji upućuju na to da je RH od SRH naslijedila niz praksi u funkcioniranju povlasti u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH) bila je i struja hrvatskih reformnih komunista. Ta je skupina unutar Saveza komunista Hrvatske (SKH) nastojala provesti određene reforme, ponajprije na polju uprave, radi stjecanja više autonomije za SRH u odnosu na Beograd te gospodarstva kako bi se uveli brojni elementi kapitalističkog sustava. Također, ova je skupina nastojala mijenjati dotadašnji pristup u ponašanju prema režimskim neistomišljenicima, odnosno što manje koristiti brutalnu represiju te promijeniti stav vlasti prema iskazivanju određenih elemenata hrvatskoga nacionalnog identilitičkog i gospodarskog sustava.
Zajednički nazivnik reformi ove skupine bilo je načelo da onaj tko zarađuje ima veću kontrolu nad stečenim prihodima, da se smanji praksa ulijevanja ogromnih novčanih sredstava u nerentabilne tvrtke te da se napredovanja odvijaju na temelju zasluga i obrazovanja, a ne političke podobnosti. Sve je to trebalo djelovati na uzroke prekomjernog iseljavanja. Osim toga, razrađen je niz mjera koje su trebale utjecati na povratak dijela iseljenika, ponajprije davanjem raznih olakšica za različita ulaganja u zemlji (gradnja stambenih objekata, otvaranje obrta, uvoz raznih strojeva itd.). Predloženi su i razni poticaji kojima bi se s pomoću znanja i kapitala radnika na privremenom radu koji bi se vratili u domovinu gospodarski podizali nerazvijeni dijelovi SRH, odakle je uostalom i dolazio najveći broj takvih osoba. Ovi su prijedlozi ostali mrtvo slovo na papiru s obzirom na to da su koncem 1971. godine vodeći hrvatski reformni komunisti bili prisiljeni na ostavke, SKH su zahvatile široke čistke, a val represije cijelu Hrvatsku te je uslijedila tzv. hrvatska šutnja.
Ne ulazeći u detaljnija objašnjenja kako je barem djelomično zaustavljanje snažnih iseljeničkih valova i povratak dijela iseljenih nemoguće bez kapitalnih reformi u zemlji emigracije (u ovom slučaju Hrvatske) te mjera koje će privući odseljene, kako je ilustrirano u prethodnom poglavlju, što su sve hrvatske vlade do danas propustile napraviti, u kontekstu izbora valja se posebno orijentirati na jedan od prijedloga s početka 1970-ih. On je glasio ovako: „Treba izučiti mogućnost aktivnog učestvovanja naših radnika u izbornim manifestacijama. Lišavanje naših radnika aktivnog i pasivnog biračkog prava stvara kod njih utisak ‘otpisanosti’ i može imati dalekosežne političke posljedice.“ Dakle, vodstvo hrvatskih reformnih komunista smatralo je kako je sudjelovanje u izbornim procesima (onima koje je totalitarni komunistički režim mogao dopustiti da se ne naruši monopol na vlast Saveza komunista) izrazito važno za održavanje veze s onim koji su napustili zemlju, s onima koje se barem dijelom željelo vratiti u nju.
Duga ruka represije
Politika vlasti RH išla je upravo u suprotnom smjeru jer stalno otežava sudjelovanje hrvatskih iseljenika na izborima i umanjuje mogućnost njihovih predstavnika da se bore za njihova prava, s time da izabrani na listi za iseljeništvo nisu imali nikakve veze s iseljenicima niti su išta učinili za njih, dok su se drugi ponajprije orijentirali na probleme Hrvata u Bosni i Hercegovini, zanemarujući sve ostale Hrvate izvan Hrvatske. Proces degradiranja izbornih prava hrvatskih iseljenika odvijao se, među ostalim, smanjenjem broja zastupnika tzv. dijaspore, fiksiranjem broja zastupnika bez obzira na broj onih koji izađu na izbore te ograničavanje mjesta na kojima je moguće glasovati, što je za mnoge potencijalne glasače značilo putovanje od najmanje nekoliko stotina pa do nekoliko tisuća kilometara.
I stoga, zahvaljujući ovome trendu te gotovo potpunoj odsutnosti političke volje da se odnosi na relaciji RH – hrvatsko iseljeništvo promijene (od onih iz iseljenika iz četvrte i pete generacije koji više i ne govore hrvatski jezik do najnovijih iseljenika u Irskoj i Njemačkoj), danas oni izgledaju upravo onako kako je proreknuto da će izgledati u elaboratu hrvatskih reformnih komunista o problemu gastarbajtera – kod iseljenika je stvoren osjećaj „otpisanosti“, što sada već ima „dalekosežne političke posljedice“. Jugoslavenski komunistički sustav nije nudio mogućnost za stvarne reforme, o kakvima su razmišljali hrvatski reformni komunisti, što u svojim opširnim memoarima priznaje i Savka Dabčević-Kučar, uz Miku Tripala prvo ime te struje hrvatskih komunista. I jugoslavenski državni okvir mnogi su tzv. radnici na privremenom radu u inozemstvu hrvatske nacionalnosti doživljavali neprijateljskim i budućnost Hrvatske nisu vidjeli u njemu.
Duga ruka jugoslavenske komunističke represije sezala je i u inozemstvo, u obliku maltretiranja i ponižavanja koje su provodili djelatnici jugoslavenskih diplomatskih, konzularnih i drugih predstavništava, uglavnom srpske nacionalnosti, koji su sve ili većinu Hrvata doživljavali kao ustaše ili pak djelovanja nastavnog kadra u dopunskim školama za djecu gastarbajtera, ponovno dominantno srpskog. Zato se moramo zapitati dva pitanja. Kako je moguće da se frakcija hrvatskih komunista, koja se zalagala i za očuvanje komunističkog sustava i Jugoslavije, barem u teoriji namjeravala mnogo ozbiljnije i pozitivnije postaviti prema pitanju hrvatskih gastarbajtera nego što to čine hrvatske vlasti u pitanju hrvatskog iseljeništva?
I drugo, koliko će još RH morati izgubiti stanovnika, koliko će još prilika za privlačenje dijela iseljenika, odnosno za povezivanje s njima na različitim poljima morati propustiti dok se ne osvijesti činjenica da je postojeći politički, društveni i gospodarski poredak u RH glavna prepreka za smanjivanje iseljavanja i povratak dijela odseljenih? Kao što jugoslavenski komunistički sustav nije imao mogućnost stvarne reforme, koja bi zaustavila masovno iseljavanje (i sanirala brojne druge probleme), tako se ni iseljavanje iz Hrvatske ne može usporiti, a ograničena suradnja s hrvatskim iseljeničkim zajednicama znatnije poboljšati kozmetičkim potezima, prigodnim izjavama i floskulama, nego radikalnim uklanjanjem elemenata bivšeg sustava koji se već dokazao neučinkovitim i na njega nakalemljenih antidemokratskih i antislobodarskih praksi iz razdoblja 1990-ih.
Svaka čast našim iseljenim prekomorskim Hrvatima,ali oni ne bi trebali imati pravo glasa. Plaćaju porez u inozemstvu. I ne razumiju hrvatski politički trenutak. S druge strane, žalosno je što im sve hrvatske vlasti, 1995/2020, ne pogoduju pri investiranju, a trebale bi.