Hrvati su se gotovo oduvijek iseljavali: stoljećima su bježali pred Turcima i naseljavali se u obližnjim dijelovima Austrije, Mađarske i Italije. Mnogi su brodovima odlazili u Ameriku. Od početka 15. stoljeća i tijekom sljedećih nekoliko stotina godina svaka je veća tragedija u Hrvatskoj završavala novim valom izbjeglica i iseljenika. Slično se događalo i tijekom Domovinskog rata kad su se mnogi naši ljudi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine iselili u Ameriku. Prije stotinjak godina hrvatski je nakladnik i poslovni čovjek Franjo Zotti u svom \"Narodnom listu\", novinama za hrvatske zajednice u Americi, upotrebljavao izraz iseljena Hrvatska.
Prema nekim povijesnim teorijama, u SAD-u živi tri milijuna građana hrvatskog podrijetla. Oni su ostavili velik trag u svim područjima gospodarstva, sporta i društva u Americi. Ovim ćemo feljtonom pokušati predstaviti Hrvate u Americi, od njihove borbe za očuvanje identiteta kroz Katoličku crkvu i klubove do pomoći u obrani domovine i međunarodnom priznanju te ulasku u NATO i investicijama. Hrvati i Amerika su nedovoljno istražena priča, njihovo značenje kroz povijest moderne Hrvatske često je potisnuto, a njihov potencijal u razvoju gospodarstva i demokracije te demografske obnove zanemaren. Još nije kasno da se to promijeni.
Svako ljeto u Hrvatsku tradicionalno na odmor dolaze i naši iseljenici iz europskih i prekomorskih zemalja. Unatoč tome što nitko u Hrvatskoj ne vodi službene analize koliko od ukupnog broja turističkih posjeta čine naši ljudi sa svojim obiteljima, svima je poznato da su oni među najbrojnijim i najrastrošnijim gostima te da ih najviše dolazi iz Njemačke i Amerike. Prema podacima Svjetske banke i UN-ovih agencija, službenim kanalima, dakle preko banaka i pošte, u Hrvatsku od iseljenika stiže 1,5 milijardi dolara godišnje. Ankete potvrđuju da oni koji žive u europskim zemljama poput Austrije, Njemačke i Švicarske te vlastitim prijevozom dolaze u Hrvatsku u \"torbi unesu\" još 1,5 milijardi dolara koje potroše na odmoru, za obnovu kuća, pomoć rodbini i prijateljima. Tri milijarde dolara godišnje iznos je koji ne bi smjela ignorirati nijedna hrvatska vlada, a posebno ne aktualna koja se bori da država ne bankrotira. Ako se zbroji iseljenički financijski doprinos samo posljednjih desetak godina, računica pokazuje da su u Hrvatsku donijeli 30 milijardi dolara, što je više od svih stranih investicija u tom razdoblju te bi jedan od načina spašavanja i novog pokretanja hrvatskog gospodarstva svakako trebao biti i u još jednom pokušaju privlačenja iseljeničkog kapitala. Je li Vlada iskoristila ovo ljeto, dok tisuće Hrvata koji žive izvan domovine boravi u Hrvatskoj, kako bi promijenila trend zapostavljanja tih ljudi te im poslala jasnu poruku da su poželjni kao investitori i povratnici?
Interes za kupnju
Prema informacijama agencija za nekretnine, najviše interesa za kupnju pokazuju Hrvati iz Amerike. Nakon više od dva desetljeća hrvatske samostalnosti, svima je jasno da strani investitori i njihov kapital nemaju emocija, da nisu imali strpljenja za naše tranzicijske nevolje te im je najvažnije bilo što manje uložiti a što više novca izvući, za što su najbolji primjer strane banke. Područje na kojem je hrvatska država krivo zaigrala i propustila veliku šansu, još od početka devedesetih godina, upravo su iseljenici koji su imali svježi kapital s kojim su planirali ulaganja i povratak. Mnogi od njih su se razočarali jer su ih u Hrvatskoj prevarili, ali još uvijek nije u potpunosti potrošena mogućnost da se vrati njihovo povjerenje, a za to su potrebni pozitivni signali iz Banskih dvora, ali i drugih državnih institucija. Možda u obliku posebnih poreznih olakšica, u bržem sređivanju administrativnih prepreka, dobivanju dozvola za gradnju i slično ili jednostavno u službenom priopćenju premijera i Vlade u kojem će državnički odlučno, ali i ljudski prihvatljivo stajati da su dobrodošli i da država želi njihovu pomoć. Treba im otvoreno kazati da su i dalje potrebni jer Hrvatska još nije uređena po demokratskim i gospodarskim standardima u kojima oni žive na Zapadu te su dobrodošli da se uključe u proces izgradnje zemlje koju su njihovi roditelji ili oni sami napuštali zbog političkih i ekonomskih problema.
Krajem rujna 2010. godine, nakon sastanka premijerke Jadranka Kosor s predstavnicima najvećih američkih tvrtki u New Yorku, Charles Kolb, predsjednik Ureda za ekonomski razvoj, optimistično je najavio američka poslovna ulaganja u Hrvatsku. Naglasio je da Hrvatska ima obrazovano stanovništvo, bogate prirodne resurse i spektakularne ljepote bez usporedbe u svijetu. \"S obzirom na Vladu predanu transparentnosti i činjenici da ulazite u EU, mislim da je to recept za uspjeh i da će američke investicije krenuti prema Hrvatskoj\", zaključio je Kolb.
Od tog je susreta prošlo nekoliko godina, ali javnosti nisu poznati rezultati, nismo čuli za velike investicije. No Charles Kolb znakovito poručuje da zainteresiranost američkih investitora nije splasnula, nego rade s manje medijske buke, ispituju gospodarski teren i tržište, a ono je u zemlji od 4,5 milijuna stanovnika zaista premaleno za brzu zaradu kakvu zapadnjački kapital očekuje kad posluje izvan svoje zemlje. Sigurno nijedan američki investitor ne bi odbio kupovanje tvrtke poput Hrvatskog telekoma koju su zbog političke odluke dobili Nijemci 1999. godine jer ulaganja u monopole donose znatne dobiti i nemaju velikog poslovnog rizika. I naša diplomacija tvrdi da su kod američkih potencijalnih investitora iskristalizirani interesi prema Hrvatskoj te je najviše upita za turizam, odnosno uspostavu izravnih zrakoplovnih linija, koje su glavna pretpostavka da bi američki turisti putovali u našu zemlju. Amerikanci žele ulagati u vojnu i farmaceutsku industriju te u telekomunikacije i energetski sustav, a posebno u alternativne izvore proizvodnje energije. Nije tajna da šalju signale o zainteresiranosti za Hrvatsku elektroprivredu, ali taj bi posao njima bio privlačniji i isplativiji ako bi mogli paralelno ulagati i u druge države bivše Jugoslavije, ali i šire prema Balkanu.
Da se ne bi opekli
Potencijalni investitori naglašavaju kako ni pod koju cijenu o svojim planovima ne žele razgovarati s medijima jer su ih američki poslovni ljudi, koji su devedesetih pokušali ulagati u Hrvatsku, upozorili da budu mudriji kako se ne bi opekli poput njih koji su neoprezno davali intervjue ili najavljivali dolazak u Hrvatsku, pa potom bili izigrani, podcijenjeni ili im se otežavalo na lokalnoj razini preko spore birokracije, zavlačenja rješavanja zemljišnih knjiga pa do korupcije i prijetnji. Jednog investitora iz Clevelanda, zainteresiranoga za opatijske hotele, u Vladi prije tri godine nisu željeli ni primiti govoreći da on nema potreban novac premda je već milijune dolara uložio u hrvatski turizam.
Hrvatski i američki poslovni mentaliteti razlikuju se kao nebo i zemlja. Pravna i ekonomska tradicija su toliko suprotne da ni američki često kaubojsko oštri pristup pokušaju mijenjanja poslovanja u Hrvatskoj nije produktivan kao ni naše želje da Amerikancima više prodamo, hrvatsku robu.
Ameriku se u Hrvatskoj i dalje isključivo doživljava politički, a manje gospodarski ili se ponašamo po principu: dođite, dečki, i istresite svoj novac te ništa više ne pitajte. Američki investitori često se oslanjaju na dojam, a opći dojam o Hrvatskoj donedavno je bio da smo previše korumpirani. Antikorupcijski iskorak bivše premijerke Jadranke Kosor i sada Milanovićeve vlade mijenja tu percepciju. Amerika nam je važan politički prijatelj i na tu kartu treba nastaviti igrati. Suludo je razmišljati da nas Amerika podržava jer nas voli, razboritije je shvatiti da smo njima politički važni kao \"uspješna priča\" i poruka regiji da se okrene Europi. Zbog toga im je stalno važno naglašavati da investiraju u Hrvatsku, a kad se odluče na to, ne raditi im prepreke.
>>Zbog ekonomske pomoći Tito je izdao hrvatsko iseljeništvo
