Vukovar, Škabrnja, Split i Hrvatska pokazali su besmislenost pokušaja zaustavljanja Kolone sjećanja. Milorad Pupovac se i na 77-godišnjicu ustanka u Srbu žalio kako nedolazak državnog vrha nije dobra poruka i predstavlja negaciju antifašizma. I zamislite da njemu predlože, i to bez spomena zločina nad Hrvatima Boričevca, ono što se predlaže za Kolonu sjećanja: “Što bi antifašizam izgubio da preskočite poneku proslavu u Srbu”.
Kako se barem 18. studenoga ne sjetiti Blage Zadre, uplakane djevojčice i očajnih staraca na blatnjavim ulicama razorenog grada, dječačkog osmijeha i pravdoljubive pomirenosti sa sudbinom Jean-Michela Nicoliera, glasa Siniše Glavaševića... Zar netko stvarno smatra dovoljnim da neki bešćutni birokrat smogne snage za donošenje dekreta o smanjenju intenziteta sjećanja na žrtve zla u Vukovaru. Ili da je dovoljno da se mediji i na taj dan bave nekom jako važnom stražnjicom i sličnim trivijalnostima. Već smo toliko puta svjedočili da se neke stvari događaju i bez medija, pa i usprkos njihovih kampanja.
Tako su mediji danima precjenjivali značaj komemoracije jednog političara u Vukovaru, zavijene u više slojeva pitijevski zamršenih poruka čiji smisao ne razumije ni sam autor, a kamo li Hrvati i Srbi kojima su namijenjene. Dok su ignorirane jasne i snažne poruke pomirenja, suživota i zazivanja kršćanske savjesti kakvih je žedan osobito Vukovar, a koje je u propovijedi izrekao biskup Egidije Živković iz austrijskog Gradišća. Možda i jer je biskup bocnuo i medije, obećavši im da unatoč tomu što ima 500 godina stare hrvatske gene neće pjevati geni, geni kameni već će govoriti geni, geni hrvatski nakon čega je dodao “pa se nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon” aludirajući na Thompsona na dočeku nogometaša u Zagrebu. Tako je austrijski Hrvat očitao lekciju “autentičnim” Hrvatima i svima koji bi zatomili hrvatstvo.
Biskup Živković vodio je računa kome se obraća, kako bi ih pridobio da čuju i njemu važne poruke. Tako je rekao kako je i sam u koloni sjećanja gazio zemlju natopljenu mučeničkom krvlju i dok mu se za pete ljepila zemlja, krv i suze, a kroz tijelo prolazili jeza i jauk bespomoćnih zarobljenika, pitao se zar je moguće da su kršćani radili tolika zla.
GALERIJA Pogledajte veliku galeriju iz Vukovara
U ime ožalošćenih obitelji propitivao je ljudskost onih koji kriju kosti mučenika zazivajući ih da izbace “tu kost iz svoga grla” koja blokira dobrosusjedske pregovore da bi zaključio: “Nemamo drugoga puta, nego: put priznanja istine, put praštanja i pomirbe...”. I Vukovaru je poručio, ako je Krist koji je pretrpio nepravednu smrt, sve oprostio, onda ni za nj nema drugog puta “osim puta Kristovoga praštanja i pomirenja”. Osobito je nad vukovarskim grobovima odjeknulo:
“Ja vas sve molim i jedne i druge i treće. Ne generalizirajte. Nikada ne optužujte cijeli narod. Za zlo u Vukovaru nije kolektivno kriv srpski narod jer u ovim grobovima leže i Srbi koji su bili lojalni svojoj rodnoj domovini Hrvatskoj. Bol, sram, zločin i rat su učinili oni koji su htjeli pokoriti slobodu hrvatskoga naroda. U Vukovaru je započela velika nepravda zato mora ovdje započeti i korektna sudska pravda, koja ne smije biti poticana samo prosvjedima. Ako je Vukovar simbol patnje, a jest, neka konačno bude i simbol pravde”.
Kazavši kako je kao prijatelj Pravoslavne crkve darovao im crkvenu zemlju za prvi manastir u Austriji nastavio je: “Zato znam dobro da su zaplakale mnoge srbijanske i crnogorske majke iz čijeg su zagrljaja oteti sinovi i natjerani u rat i smrt. Narod nije kriv i nema kolektivne krivnje ni s ove ni s one strane. Krivci su oholi, pokvareni i nerazumni pojedinci koji nasilno žele otimati tuđe ne znajući: Tko se mača laća od njega će i poginuti”. Kako li su snažne te riječi u usporedbi s onim što se u Vukovaru moglo čuti od hrvatskih političara. Hrvatskoj u EU je poručio “Balkanski duh izdahnite, a europski zrak udahnite!”, pozvavši nas da Europi i dajemo: kršćanske, moralne i ljudske vrednote. Pozvao je na ispunjene zavjeta mrtvih, umjesto plaćene glume u šetnji Vukovarom, otvaranje arhiva i zatvaranje nečasnih arhivara, odnosno lustraciju u našem prljavom kazalištu kojem se Europa čudi.
Mlade je pozvao da ostanu i obogate Hrvatsku svojim talentima. Političare je podsjetio da su izabrani da grade, a ne da stalno ruše, pozvao ih da podrže pozitivno, a korigiraju negativno. I medije je metaforički pozvao da s ekrana skinu crno, a stave bijelo, te obrišu stakla svojih naočala zamagljenih osobnim interesima. Ne moramo se u svemu slagati s biskupom Živkovićem, ali šteta je ne percipirati taj otvoren i iskren pogled Hrvata iz Austrije. Osobito imajući u vidu kome se, zašto i koliko daje prostora.
Ova mladica hrvatskog panja starog više od 500 godina, govori i pjeva kao slobodan čovjek, kao ptica u svom prirodnom okruženju. Njegov govor Biblija je za hrvatski narod, smjerokaz i staza za budućnost, ali samo ako smo ga čuli!!!?