Otkako je Island potkraj 2008. zbog globalne financijske krize pretrpio najgori bankrot u svijetu u odnosu na svoju veličinu, nepoznati satirik lansirao je vic po kojem otok ledenjaka i vulkana u EU sada može ući samo kao glavni opskrbljivač kockicama leda. Nemilosrdno sprdanje s potomcima Vikinga i te kako ima podlogu. Naciji od 320.000 stanovnika u 2008. su preko noći stradale tri najveće banke, za vrat su im sjele vlade V. Britanije i Nizozemske koje uz reketarsku upornost traže vraćanje 3,8 milijardi eura svojim državljanima, a vanjski dug Islanda preko noći je eksplodirao na pet i pol puta (!) više od BDP-a.
Ne dužničkom ropstvu
Za vrat je Islanđanima sjela i Europska unija – koja im prijeti da ih neće primiti u članstvo, ali i MMF, nordijski susjedi, Poljska, V. Britanija i Nizozemska koji se kunu da će im uskratiti kredite za ekonomiju koja godišnje pada 7,2 posto ako se zakonski ne obvežu da će do posljednjeg eurocenta vratiti dug od 120.000 eura po stanovniku. Pod takvim je pritiscima islandski parlament u kolovozu pristao potvrditi plan o namirenju duga u razdoblju od 2016. do 2031. uz kamatu od 5,5 posto.
Od islandskog predsjednika Olafura Ragnara Grimssona očekivalo se da će izglasano glatko potpisati, no on je posegnuo za svojim ustavnim ovlastima. Odlučio je da Islanđani na referendumu glasaju o tome hoće li na to pristati ili im je dosta poniženja zbog štete koja nije nastala njihovom krivnjom nego špekulacijama neodgovornih bankara. Sudeći po anketama, Islanđani će odbiti dužničko ropstvo. Najumjerenije ankete govore o 58 posto onih koji će glasati protiv, nasuprot 42 posto onih koji će glasati za, a neke procjene idu dotle da predviđaju čak 70 posto glasova protiv uvjeta vraćanja duga koje je izglasao parlament.
Island u rangu Al-Qa'ide
Odmah nakon objave odluke, u Europi se predsjednika Grimssona stalo prozivati kao najvećeg krivca zbog vrlo izvjesnog islandskog “ne”, no najblaže rečeno njegov postupak nije teško razumjeti. Zbog šokova radi nacionalnog bankrota, u listopadu 2008. završio je u bolnici zbog srčanog udara. No vladu Gordona Browna to ni najmanje nije zabrinulo, pa je već dan kasnije na Landsbanki, zapravo na Island, primijenjen britanski Zakon o antiterorizmu, kriminalu i sigurnosti (!) iz 2001. Sva su sredstva banke u V. Britaniji zamrznuta, a odnos Londona prema Islandu praktički je izjednačen s onim prema Al-Qa’idi. Burza u Reykjaviku posljedično je pala čak 90 posto, što su Islanđani jako dobro zapamtili. Ako ni zbog čega drugog, ono zato što su se već do tada napatili s raspadom bankarskog sektora koji je te 2008. u nekoliko dana dosegnuo takve razmjere da je nekoć vrlo odana članica NATO-a sa 61-godišnjim stažem pomoć tražila i od bivšeg hladnoratovskog neprijatelja Rusije.
Kratkovidna privatizacija
Uvjeti za financijsko stradanje Islanda su, inače, stvoreni još 2001. kada su u naletu neoliberalnog entuzijazma iz 90-ih banke deregulirane. Nacija ribara do tada je bila jedna od najrazvijenijih članica OECD-a, uživala je peti najveći BDP od 40.000 dolara po stanovniku, bez nezaposlenosti i uz visok gospodarski rast. Island se nazivalo nordijskim tigrom, ulagao je u obnovljive izvore energije, iz kojih danas dobiva 99 posto sve svoje električne energije, i u preradu aluminija. Sve bi bilo savršeno da 2003. vladajuća koalicija kršćana i liberala nije, pomalo kratkovidno, privatizirala dvije najveće banke, Landsbanki i Kaupthing, koje su s trećom najvećom, otprije privatnim Glitnirom, do kraja 2006. nagomilale dugove tri puta veće od BDP-a. Kako je Island mala zemlja, banke su svoje širenje morale financirati stranim kreditima, koje se nakon raspada svjetskih financija više nije moglo dobivati.
Kazneni kreditni rejting
Bankarsko se čudo kompromitiralo kad se pročulo da tri najveće islandske banke ne mogu isplatiti štediše i ulagače. Potkraj rujna 2008. nacionaliziran je Glitnir, dan kasnije i Landsbanki, a spas od pola milijarde dolara od države uskoro je zatražio i Kaupthing. Po uzoru na EU, vlada je odlučila jamčiti za pologe kako bi zaustavila paniku. Kapital ulagača i štediša u tom je trenutku već bio dva puta veći od BDP-a Islanda, a uz dugove banaka tri puta veće od BDP-a te uz prijašnji dug od pola BDP-a, nordijski tigar se preko noći našao pod bremenom duga 5,5 puta većega od svoga BDP-a. Među 300.000 Britanaca koji su računali na visoke kamate i koji su sada tražili novac natrag, bilo je i mnogo biznismena, pa čak i tajkuna. Financijska je kriza do tada već izmučila SAD, Europa je drhtala pred svojom sudbinom, pa je jedina još Rusija bila spremna Islandu priskočiti u pomoć. U siječnju je u Reykjaviku pala konzervativno-liberalna vladajuća koalicija, kojoj su Islanđani danima i noćima poručivali “lijepe želje” pod prozorima, a na vlast je došla koalicija lijevog centra. Kako ipak nikome nije bilo u interesu pokopati Island, do studenoga 2009. iskristaliziralo se da mu MMF posudi 2,1 milijardu dolara, nordijske zemlje još 2,5 milijardi, Poljska 200 milijuna, Ovčji Otoci 50 milijuna, a potom i Njemačka, Nizozemska te V. Britanija 6,3 milijardi svi zajedno. Uvjet za isplatu je, međutim, bio da se Islanđani obvežu vratiti dug banaka, što je parlament i prihvatio. Argument predsjednika Grimssona iz lijeve Narodne alijanse bio je pak da su banke cijelo vrijeme stvaranja štete bile privatne te da je nepošteno da štetu od financijskog kockanja podmiruju svi građani.
Stoga je prije nekoliko dana organizirao peticiju za referendumom koju je praktički preko noći potpisalo 62.000 Islanđana. Na predsjednika se u trenu sručilo drvlje i kamenje iz inozemstva, a domaći su ga kritičari stali prozivati zbog konačnog upropaštavanja islandskog kreditnog rejtinga. On pak smatra da se Islanđani mogu izboriti za puno povoljniji dogovor, u čemu ga sugrađani snažno podržavaju. Osim prijetnji da će mu biti uskraćeni obećani krediti te da može zaboraviti EU, o žestini pritisaka kojima je Island odmah nakon raspisivanja peticije izložen govori i kreditni rejting kojim je Standard & Poor’s kaznio “vikinški otok” dodijelivši mu ocjenu BB+, razred ispod granice vrijedne investiranja. Unatoč svemu, zasad je vrlo izvjesno da će referenduma ipak biti, i to uskoro, te da će sićušni Island svoj nacionalni ponos suprotstaviti najvišim svjetskim financijskim institucijama.
druga strana, ti samo pisi ...