Nakon što su se izgleda iscrpila sva maštovita nagađanja o prirodi najnovijih ruskih aktivnosti u Siriji – od onih pučkih o navodnoj kopnenoj invaziji ruskih snaga u Siriji, do onih s twitter računa Al-Nusra fronte o isporuci aviona MIG-31 – čini se da polako dobivamo naznake što to Rusi rade u Siriji, a što još uvijek izaziva toliku paniku među zapadnim saveznicima, ili bar u zapadnim medijima. Naime, kako piše Reuters, pozivajući se na zapadni diplomatski izvor, riječ je o protuzračnim raketnim sistemima kratkog dometa SA-22, odnosno, Pantsir-S1. To već ima smisla, ali ipak, još ne objašnjava toliku medijsku paniku i uzbunu.
Naime, Rusija je, u okviru postojećih ugovora i otvorene podrške koju daje Assadovu režimu, već slala te sisteme 2013. godine, i ne pamtimo da je taj potez izazvao veću uznemirenost, osim izjava izraelskih dužnosnika da će pomno pratiti da ti sistemi ne dođu u ruke teroristima iz Hezbolaha u Libanonu. Stoga, mora biti da je ovaj put po srijedi nešto veće. Jedino što to može biti, a što bi izazvalo ovakvu paniku, jest protuzračni raketni sistem dugog dometa S-300.
Kako izvještavaju mediji, kao mjesto isporuke je izabrana Latakia, priobalno mjesto na sjeveru Sirije, a ne Tartus, gdje Rusi već imaju svoju pomorsku bazu. Razlog tome je najvjerojatnije njegov geografski položaj – na moru je, dovoljno je blizu fronte, ali i blizu Tartusa. Informacije o radovima na popravci aerodroma blizu Latakije (dakle, ne grade novu bazu, već popravljaju aerodrom), o čemu je prije tjedan dana izvijestila web stranica Live Leak, upućuju na to da se aerodrom adaptirao kako bi se tu mogao prizemljiti avion AN-124, koji je savršeno pogodan za zadatak isporuke sistema S-300. Brodovima vjerojatno stižu radari i druga elektronička oprema, kao i municija, u čemu sirijske snage oskudijevaju nakon četiri godine ratovanja.
Rusija ima ugovor sa Sirijom o isporuci protuzračnog sistema S-300
Da podsjetimo, Rusija ima ugovor sa Sirijom o isporuci protuzračnog sistema S-300 od prije rata. Neke komponente su bile isporučene, ali se s isporukom stalo kada je počelo Arapsko proljeće iz straha Rusije da se ovih sistema ne domognu islamski teroristi. Poslije, kada je Ukrajina, nakon kijevskog prevrata prošle godine, uletjela u građanski rat protiv proruskih separatista u Donbasu, isporuka sistema S-300 ponovno postaje aktualna, poglavito nakon što su saveznici iz NATO-a i Izrael počeli pružati vojnu pomoć režimu u Ukrajini, u vidu slanja instruktora i vojne opreme. Tako je Putin u travnju ove godine poslao upozorenje Izraelu da bi, ako nastave slati oružje u Ukrajinu, Rusija mogla uzvratiti slanjem sistema S-300 Iranu i Siriji. Dakle, onoliko koliko se Amerika i Izrael budu miješali u Ukrajinu, toliko će Kremlj pojačati svoju prisutnost u Siriji.
To je jedan krak priče. Stvar je dobila na aktualnosti i s pregovorima SAD-a s Iranom o nuklearnom programu. Putin je proljetos, po otpočinjanju pregovora, ukinuo ukaz o prodaji proturaketnih sistema Iranu, što je dodatno unervozilo Izrael, ali do eskalacije na tom polju još nije došlo. No, svakako i na to treba gledati kao na jednu od mogućnosti. Kao što je rekao predsjednik Obama, nije jasno ni kako se Putin toliko dugo suzdržava od prodaje tog obrambenog oružja Iranu. Da Obama razumije Izrael i komplicirane odnose na širem Bliskom istoku, vjerojatno bi mu bilo jasnije. Očito se radi o "asu u rukavu", koji Putin čuva kako bi blokirao izraelsku vojnu pomoć Ukrajincima.
U svakom slučaju, Putin ne poduzima nikakve unilateralne korake, u smislu, recimo, interventnog spašavanja Assadova režima, već gleda širu sliku i u skladu s njom djeluje. Ta šira slika podrazumijeva preokretanje situacije u Ukrajini, gdje predsjednik Porošenko više ima problema s radikalnom oporbom i slomom fronte raspuštanjem jedinice "Azov", nego sa separatistima na istoku, kao i migrantska kriza, koja je javno mnijenje u Europi preokrenula u korist Assadova režima. Naime, Europa je sada spremna na svaku soluciju, pa i na pakt s Assadom, kako bi se uništile snage Islamske države. Assad je za Zapad prestao biti problem, već je postao dio rješenja u uništavanju ISIL-a. Tome u prilog svjedoči i nedavna neobična izjava predsjednice Grabar-Kitarović na Europskom forumu u Alpbachu, koja je kod nas malo komentirana, da "Europa treba raditi zajedno s Rusijom na rješavanju problema u Siriji i drugim sigurnosnim izazovima".
Klasični Putinov trik
Pojačanu aktivnost ruskog MVP-a, Sergeja Lavrova, čiji su napori usmjereni ka stvaranju zajedničke koalicije, treba gledati u tome svjetlu. Također treba imati na umu i to da, kada su se pojavile informacije o pojačanoj aktivnosti Rusije u Siriji, ta informacija je išla zajedno s informacijom da Rusija za ovaj potez ima podršku Amerike. Točnije, ako dobro razumijem stvar, podršku je imala za naoružavanje Assada, ali vjerojatno ne i za isporuku sistema S-300. Ovaj potez, po mom mišljenju, treba tumačiti kao klasični Putinov trik kako bi zadobio stratešku prednost na terenu dovođenjem pred svršen čin. Sada njegov saveznik Assad nije prihvatljiv samo zbog dobre diplomatske volje ili prijeteće humanitarne katastrofe s izbjeglicama iz Sirije već i kao netko tko je ostvario značajnu tehnološku vojnu premoć.
Otuda je pogrešna sugestija, kako to čini Reuters u svom komentaru vijesti o ruskoj isporuci protuzračnih sistema Assadu, da Rusija uopće i ne namjerava boriti se protiv ISIL-a. Štoviše! Rusija ovim potezom pokazuje da ima i alternativno rješenje za borbu protiv ISIL-a. Protuzračni sistemi ovog tipa neophodni su za osiguravanje kopnenih snaga, koje bi se borile protiv ISIL-a, od turskih i izraelskih napada iz zraka. Tko bi to mogao biti? Rusi svakako ne. Pored sirijske vojske, vjerojatno bi se u to snažnije uključio Hezbolah, a moguće i Iran. Takvo rješenje vjerojatno ne bi bilo mrsko ni Amerikancima. Principijelni stav predsjednika Obame, koji u tome ima i podršku američke javnosti, da nikako ne želi ući u novu kopnenu intervenciju, pa makar to bilo i protiv ISIL-a, otvara mogućnost za njihovu prešutnu podršku ideji da taj neophodni posao obave Assad, uz uključivanje Irana i snaga šijitske milicije.
U svakom slučaju, čini mi se da treba gledati i u tom smjeru što će se događati. Ovakva strategija, pored već registriranih gubitnika, poput zaljevskih zemalja, razumljivo, najviše pogađa i uznemirava Izrael. Rješavanje katastrofe koju je pojava terorističke Islamske države donijela toj regiji, kojoj sada moguće možemo nazrijeti razrješenje, na žalost, ne isključuje i mogućnost novih sukoba u tom dijelu svijeta. S tim što ovaj put to ne bi bila refleksija sukoba Amerike i Rusije, već prije nezadovoljstva regionalnih sila, poput Izraela i Turske, njihovom politikom.
>>Zašto Rusija gomila ljude i vojnu tehniku u Siriji
>>Rusija se uključila u rat u Siriji: 'Više nisu samo savjetnici'
He, he, he...ima razloga zasto se S-300 zove S-300. Ima domet od 300 kilometara tako da nema vise narusavanja teritorijalnog integriteta Sirije koje ce proci nekaznjeno. Ono sto najvise razdire zapadne imperijaliste I cioniste je da je cak I taj zastarjeli system kojeg je Rusija prestala proizvoditi, jer ga je zamjenila novijim S-400 i S-350e, te najnovijim S-500, tjera strah u kosti tim razbojnicima koji vec desetljecima nekaznjeno napadaju i razaraju sve nemocne drzave koje se nisu u stanju braniti od njihove agresije. Samo nastavite "obucavati" krajnju desnicu u Ukrajini, Rusi ce obucavati Sirijsku vojsku u qui pro quo obrascu, a uskoro slijedi i isporuka istog sistema Iranu. Kako ti meni tako ja tebi. Slijedeci korak je isporuka raketa srednjeg dometa zemlja-zemlja Iskander koje lete brzinom od 7 Mahova, s preciznoscu od +/- 5 metara. Nakon toga slijedi avion Yak-130 itd. Ima toga bacuska na bacanje, pa tko voli nek izvoli. A tek kada se Kina ukljuci slijedi prava zabava.