Križevčanka Tamara Kontrec Prica ispričala je za HTV-ovu emisiju Labirint kako je tekao devetomjesečni proces posvajanja djevojčice iz Liberije i s čime se sve susrela. Uvijek je, ističe, razmišljala o posvojenju jer ne može imati biološku djecu. "Posvojenje je uvijek bilo u prvom planu, ali nikad se nije našao pravi trenutak", rekla je Kontrec Prica. Sve je počelo kada joj je preko Facebooka neki čovjek iz Liberije ponudio da donira novac za neku nevladinu organizaciju, a ona mu je odgovorila da bi "radije posvojila dijete i spasila jednu dušu" nego njemu dala novac za tenisice.
On ju je pitao bi li stvarno posvojila i rekao da joj može pomoći u tome. "Znači, uvijek sam držala nekakvu distancu od svega, ali vjerovala sam, zašto ne? Drugi dan rekla sam mu da bih posvojila djevojčicu do dvije godine", prisjeća se Tamara. "On je meni na to rekao kako njegova susjeda ima djevojčicu, našla ju je kad je išla na tržnicu, pokraj puta u plastičnoj vrećici. Djevojčica je bila odbačena. Susjeda ju je odvela u bolnicu i nakon što se vratila iz bolnice upisala se kao njezin skrbnik. I on je rekao: 'Imam tu djevojčicu, mogu ti je pokazati ako hoćeš.' Rekao je da se zove Grace", prisjeća se Tamara.
Odjednom joj je taj čovjek javio da se pojavila majka djeteta i da traži 500 dolara da bi potpisala papire za posvojenje. Tamara je onda odustala jer joj je to sličilo kupovanju djece, a u tome nije htjela sudjelovati. Muškarac joj je rekao da će potražiti drugo dijete u zabačenim selima. "Onda mi je pokazao neku ženu s dvoje djece, a jedno od dvoje djece bila je mala djevojčica. Živjeli su u nekakvoj šupi", govori Tamara.
Ubrzo nakon toga Sonia, žena iz Liberije, poslala joj je zahtjev za prijateljstvo na Facebooku. Nakon tjedan dana dopisivanja, žena se ponudila da istraži tog muškarca jer, kako je rekla, ima puno kriminalaca koji prodaju djecu. Nakon nekog vremena žena je Tamari javila da majka djevojčice koju je muškarac pokazao Tamari uopće nije znala da joj on želi uzeti dijete. Ipak, nastavila se čuti s njime te joj je on poslao video i treće djevojčice. Blokirala ga je nakon što joj je Sonia javila da je kriminalac.
Tamara je odmah poslala upit Centru za socijalnu skrb u Križevcima i ušla u postupak za posvojenje. Tamo su uzeli njezinu psihoanamnezu, rješavala je psihotestove, išla na razgovor kod psihologinje. Upisana je u Registar posvojitelja i po zakonu ima pravo posvojiti dijete. Napomenula im je da će posvojiti djevojčicu iz Liberije. "I onda je Sonia rekla da će mi ona naći dijete. Ona je imala, ima još uvijek, prijatelja koji je politički aktivan", prepričava Križevčanka i dodaje da je njegova funkcija slična županovoj, a Sonia mu je prenijela cijelu priču te ih je on uputio u Ministarstvo za djecu.
Početkom kolovoza 2021. Tamara je stigla na aerodrom u Monroviji, glavnom gradu Liberije. Sonia ju je čekala. Već idući dan otišle su u Ministarstvo za djecu gdje se sve rješava – Centra za socijalnu skrb u Liberiji nema. "I tamo smo našli socijalnog radnika koji radi sa samohranim majkama i s napuštenom djecom. Meni su socijalni radnici dovodili djecu i te žene na moj balkon. Imala sam balkon, jer nisam smjela izlaziti iz sobe kao bjelkinja, nije mi to bilo dozvoljeno. Moram priznati da mi je to bilo najgore iskustvo u životu. Znači, žene su dolazile s djecom na moj balkon, a te curice uglavnom su imale pet, šest, čak i sedam godina i bile su obučene valjda u najljepšu haljinu koju su imale doma. Frizurice su bile složene s onim perlicama. Od mene su tražili da uzmem njihovo dijete, jer su znali, ako uzmem njihovo dijete, bit će mu bolje u životu, u smislu zdravlja i općenito svega. Znači oni su me doslovce molili", objašnjava Tamara.
"Emmu smo tražili tri tjedna. Znači, mutna slika, njezin djed ju je tu držao, to je bilo tak' malo dijete, u pravilu samo joj se glava vidjela i one bubice je imala složene na kosi. Znači, to je mene odrezalo, to je bilo to. Preko slike, mutne slike ja sam rekla: 'To je to, to je moje dijete'", prisjeća se Tamara. Istog dana otišla je vidjeti dijete. Upoznala se s obitelji, a onda su morali i do odvjetnika. Biološka majka potpisala je da se odriče djeteta, a Tamara da ga preuzima. Obitelj ništa nije tražila zauzvrat, no Tamara je odlučila pomoći Giftee, biološkoj majci pri završetku njezina školovanja, pa joj je platila školarinu od 240 dolara.
Nakon potpisivanja početnih dokumenata o posvojenju, Giftee je donijela dijete. "Taj prizor neću nikad zaboraviti. Ona je doslovce ušla u sobu, mala je bila zamotana u ovu dekicu. I meni je rekla: 'Eto ti je na, sad je tvoja, sad se ti brini za nju.' Ona nije ni disala u tom trenutku, kad je ona nju dopeljala, ona je hroptala, znači nije čisto lijepo disala, nego je hroptala, ona je bila toliko jadna i toliko malecka, imala je dva i pol mjeseca i oko dva kilograma. Strašno je bila mala. Imala je temperaturu 41, teški oblik malarije i upalu pluća. Uglavnom, strašno je bila bolesna", kaže Tamara.
A trebalo se izboriti i s liberijskim sustavom za posvojenje djece. Liberija nije potpisnica Haške konvencije. Ima svoja pravila. Prevedeni na engleski jezik, svi su Tamarini dokumenti iz Hrvatske otišli u njihovo ministarstvo. Kad je sve to stiglo do ministrice za djecu, Tamara je primila – račun. "Kad vi platite tu taksu, znači 1500 dolara, i kad vratite račun ministrici da ona vidi da ste vi to uplatili, u tom trenutku vaš proces posvojenja počinje. Znači, proces posvojenja u Liberiji traje po zakonu devedeset dana, ja sam bila prva iz Hrvatske koja je posvojila dijete iz Liberije, pa je tu bilo malih problema. Kada je ministrica za djecu vidjela da sam ja iz Hrvatske i da sam tu prva, e onda sam morala ići na ministarstvo vanjskih poslova", ističe Križevčanka.
A ministarstvo je trebalo utvrditi da su Liberija i Hrvatska u prijateljskim odnosima. Sve je to trajalo i trajalo. Tamara je primijetila da se od nje očekuje da daje novac, češće nego što je pretpostavljala. I doznala da se novac daje "for appreciation", iz zahvalnosti. "Ako vi ne date taj 'for appreciation', oni će vaše papire takve kakvi jesu samo odložiti na stol. I tu će stajati mjesecima. Tak' su moji papiri stajali četiri mjeseca kad sam bila doma, četiri mjeseca su moji papiri stajali na mjestu, jer nisam davala 'for appreciation'. Znači, to su novci od dolara do par tisuća dolara, tako se znaju kretati, ovisno o kome je riječ. I vi ste to prisiljeni dati", naglašava.
Tamara se razboljela pa se morala vratiti u Hrvatsku, a Emmu je ostavila u zajednici kod jedne žene na čuvanju. Sve se jako odužilo, nije je bilo četiri mjeseca, ministrica je otišla u SAD pa nije ni mogla potpisati papire, a Emma je dobila teški oblik malarije. Kad je vidjela fotografije bolesne Emme, to ju je potreslo. Kupila je kartu i za dva dana već bila u Monroviji. Emma se oporavila, ministrica se vratila i mogla potpisati papire nakon obavljenih intervjua s članovima obitelji. Tad je bio već ožujak 2022., gotovo sedam mjeseci borbe za Emmu. "Došao je do mene (socijalni radnik) i rekao mi: 'Digni se!' I sad on meni da ruku, čestita, kaže da sam postala majka i meni da taj fascikl u ruke. Znači ja sam počela vrištati, plakat'. Plakat' do te mjere da sam vrištala, znači disati nisam mogla, jecala sam", rekla je Tamara. No to nije bio kraj muke.
Bilo je potrebno još jedno saslušanje na sudu. Saslušanje nje i Emminih roditelja prošlo je glatko, ali za ovjeru sudske presude o posvojenju trebala su još tri potpisa. Odvjetnik joj je lukavo napomenuo da bi proces mogla ubrzati. "Hajdemo reći po nekakvom prosjeku ja sam platila 200 do 250 dolara po potpisu. Platila da se oni meni potpišu papir danas, odnosno sutra, a ne za šest mjeseci", kaže Tamara. Posljednja postaja bilo je liberijsko ministarstvo vanjskih poslova. Ono je trebalo svojim dokumentom, apostillom, potvrditi da su dokumenti za posvojenje doista napravljeni na liberijskom sudu. U svibnju 2022., pet dana prije svog prvog rođendana, Liberijka Emma postala je Hrvatica. Proces posvojenja trajao je deset mjeseci. Na zagrebačkom aerodromu, Tamarin životni partner Matija prvi je put zagrlio Emmu. Na Emminim dokumentima piše da joj je majka Tamara Kontrec Prica.
Samo posvojenje, priznaje, financijski je velik zalogaj. Ono što je boljelo bio je novac koji su mnogi očekivali od nje. I ta silna nesigurnost i neprestani strah za život. Koštalo me 26 tisuća dolara, ali sa svime, tu ulaze i avionske karte. Dvjesto dolara za rodni list, koji je besplatan, koji je praktički isti kao i kod nas – vi dođete, trebaju vam ga dati besplatno, ali morate platiti dvjesto dolara. "Ja sam tamo bila napadnuta. U samoobrani sam potrgala ruku, ovaj prst mi ne ide do kraja. Znači tu je pukla ruka. Bila sam opljačkana. Ukrali su mi 1500 dolara pa su mi ukrali dvjesto dolara iz sobe. Troje ljudi sam stavila u zatvor", poručila je.
VIDEO: Vratila se iz Njemačke nakon pet mjeseci rada: Imala sam dobru plaću, ali ne i dobar život
Da rezimiramo: plaćanje "dokumenata" nije trgovina djecom sve dok je dijete "gratis"? A ja mislio da se ide na tržnicu po glavu kupusa, avokado i na kraju, točno tamo iza štanda sa mahunarkama, je štand sa djecom ...