Golem i neoprostiv propust Haaškoga suda je što nije sudio za zločin agresije, što u Statut nisu uneseni i zločini protiv mira, što nije optužen vrh bivše Jugoslavije..., nizao je akademik Davorin Rudolf jučer u HAZU na znanstvenom skupu o poukama Haaškoga tribunala pod naslovom “Što se htjelo, a što se postiglo”. Premda su istaknuti i pozitivni aspekti, i preostalih šestero sudionika skupa uglavnom se bavilo negativnostima koje izazivaju nepovjerenje u Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Recimo, goleme razlike u kaznama, predugi postupci, primjena anglosaksonskog sustava u europskome pravu, česte izmjene pravila postupka...
Baš se i nije čuo glas žrtava
To je trebao biti kazneni sud, rekao je prof. dr. sc. Davor Derenčinović, ali se ponajmanje bavio utvrđivanjem kaznene odgovornosti, već pretežito povijesnim pitanjima, a za to sudovi nisu kvalificirani osobito imajući u vidu strukturu postupka. “Odgovorno tvrdim da zadaća tog suda nije bila utvrditi istinu”, rekao je Derenčinović s obzirom na anglosaksonski postupak u kojem se sučeljavaju obrana i optužba.
Prigovorio je i što se nije dovoljno jasno čuo glas žrtava te što se sud bavio, a nije trebao, i međunarodnim javnim pravom pa je dobio i packe Međunarodnog suda pravde. Naravno, većina je kritizirala koncept zajedničkog zločinačkog pothvata, koji je najšire razmjere doživio u procesu šestorici Hrvata u BiH, a odvjetnica Vesna Alaburić posljedice toga dočarala je na primjeru svoga branjenika Milivoja Petkovića koji je odgovarao i za zločine u BiH dok je bio na mirovnoj konferenciji u Ženevi.
Publicistkinja Višnja Starešina argumentirala je kako je taj sud od početka bio definiran kao politički, iznimno nametnut preko VII. “ratnog” poglavlja Povelje UN-a uz mogućnost primjene sile, s ključnom ulogom tužiteljstva, osobito Grahama Blewitta (1994.-2004.) koji se prethodno kompromitirao i “antiterorističkim” procesom šestorici Hrvata u Australiji. Odvjetnik Anto Nobilo nije se žalio kad je u predmetu Blaškić prvi put spomenuta upletenost RH u ratne sukobe u BiH. Što su svi ministri pravosuđa od 2000. napravili da se barem ublaže posljedice, pitao je Ivan Zvonimir Čičak. Izlagali su još odvjetnik Veljko Miljević i povjesničar dr. sc. Davor Marijan.
Pravde na ovome svijetu nema a pravo je uvijek bilo instrument onih koji su imali moć i novac, Haški sud je otišao korak dalje, zanemarujući pravo i pravne znanosti. Ovo je bila demonstracija moći i uvođenja u praksu nečeg što možemo nazvati - kaubojskim pravom. Zapravo je to najveći udarac pravu i pravnoj znanosti a ni povijest se neće oporaviti od "istine" nametnute silom. Trebat će vremena da se ta blamaža zaboravi ako se uopće mogne zaboraviti.