Glavna paradigma poduzetništva desetljećima je bila jednostavna – maksimizirati profit poduzeća i tako vlasniku omogućiti što veće bogaćenje. Financijski pokazatelji predstavljali su jedino mjerilo uspjeha, dok su drugi ciljevi, kao što su društvene teme, stvarale nepotrebne probleme i troškove te udaljavale tvrtku od konačnog cilja – što je moguće veće zarade.
Jasno je kako su privatne tvrtke zato s radošću društvena pitanja ostavljale na brigu državi, neprofitnim organizacijama i razno-raznim udrugama. No, s godinama je postalo jasno da poslovanje kompanija ima širok utjecaj na društvo te da se njihovim društvenim angažmanom može puno toga napraviti i za društvo u cjelini, ali i za samu kompaniju. Velike tvrtke počele su uviđati važnost etičkog i ekološkog djelovanja te došle do zaključka da je poslovni uspjeh puno više od pukih financijskih rezultata.
Tijekom proteklih trideset godina mnogi su progresivni akademici, konzultanti, menadžeri i predstavnici nevladinih organizacija dijelili mišljenje prema kojem će održivost postati jedini način poslovanja te će jedino one kompanije koje slijede okolišno i društveno odgovornu agendu moći napredovati i postati otporne na izazove budućnosti.
Europska unija tako je još 2001. godine usvojila strategiju u korist održivog razvoja, a 2015. Opća skupština UN-a donijela je Program održivog razvoja do 2030. koji obuhvaća tri dimenzije održivosti: gospodarsku, socijalnu i okolišnu (eng. Environmental, Social, Governance: "ESG"). One tvrtke koje poštuju ESG standarde već danas imaju vrlo opipljivu prednost naspram onih koje to ne čine.
Banke preferiraju kreditiranje poduzeća s boljim ESG rezultatima, pa će takva poduzeća jednostavnije i jeftinije doći do sredstava. Dobavljači u visoko reguliranim industrijama gotovo isključivo rade s poduzećima koja imaju jasno objavljene ESG izvještaje. Ulagači, mirovinski fondovi, investicijski fondovi i drugi dionici koriste ESG izvješća tako da se rastuća vrijednost ESG čimbenika povezuje s povećanjem vrijednosti poduzeća.
Međutim, tko uopće i na koji način mjeri koliko su poduzeća društveno odgovorna, odnosno u kojoj mjeri posluju po ESG standardima? Prema Zakonu o računovodstvu, 1. siječnja 2017. godine u Hrvatskoj je započela obveza nefinancijskog izvješćivanja (ESG izvješćivanja) za određene poslovne entitete, odnosno konkretno; za sve velike tvrtke koje su subjekti od javnog interesa i koje zapošljavaju više od 500 ljudi. Ona je donesena temeljem Direktive EU o nefinancijskom izvješćivanju (NFRD), a njezinim je donošenjem na neki način potvrđeno da razumijevanje poslovanja bazirano samo na financijskim pokazateljima pripada prošlosti. NFRD-om je bilo obuhvaćeno oko 11.700 tvrtki unutar EU, ali postojala je jedna „caka“.
- Sve te tvrtke mogle su birati koji okvir za izvješćivanje žele koristiti, a s obzirom da je postojalo više tih okvira bilo je praktički nemoguće napraviti usporedbu između svih njih i reći kako tvrtka X posluje, kada su ESG standardi u pitanju, bolje ili lošije od tvrtke Y. Nisu postojale teme ili pokazatelji koji bi bili nametnuti za sve tvrtke, a iz godine u godinu one su mogle birati hoće li neke informacije objaviti ili ne. Zbog toga je EU donijela Direktivu o korporativnom izvješćivanju o održivosti (CSRD) koja je stupila na snagu 05. siječnja 2023. godine.
Ta direktiva donosi nova pravila za prakse izvješćivanja o održivosti čiji je cilj objave tvrtki učiniti sveobuhvatnijima i međusobno usporedivima – slično kao što već funkcionira financijsko-računovodstveno izvještavanje. Morat će naznačiti ne samo može li okolina utjecati na njihovu aktivnost i financije, već i kako oni sami utječu na okolinu. Druga velika promjena je postupna primjena ovog standarda na pet puta više tvrtki nego prije. Standard će se na kraju primijeniti na približno 55.000 tvrtki, uključujući strane tvrtke sa sjedištem u Europi, usklađujući izvještavanje svih aktera - pojašnjava dr. sc. Žanina Žigo koja je s kolegicom dr. sc. Valentinom Vinšalek Stipić provela veliko istraživanje kojim su obuhvatile 80 tvrtki u Hrvatskoj kako bi utvrdile koliko su te tvrtke zaista transparentne pri objavi ESG informacija.
HANFA je u ožujku 2021. godine definirala Smjernice za izradu i objavu ESG relevantnih informacija izdavatelja za međurazdoblje izvješćivanja, tj. dok se vremenski ne usklade i konačno stupe na snagu sve direktive, uredbe i okvir za izvješćivanje o održivosti. Kako bi utvrdile koliko hrvatske tvrtke transparentno i detaljno izvješćuju o održivosti dr. sc. Valentina Vinšalek Stipić i dr. sc. Žanina Žigo analizirale su izvješća o održivosti poslovnih organizacija uvrštenih na tržište vrijednosnih papira Zagrebačke burze iz 2021. godine i tom se prilikom koristile HANFINIM smjernicama. Njihov je cilj bio, analizom 48 indikatora, utvrditi jesu li podatci objavljeni prema opisanoj metrici i koliko odstupaju od zadanog opisa.
- Utvrđeno je kako ukupan indeks održivosti za 80 istraživanjem obuhvaćenih tvrtki iznosi 1,40 što je zasad znatno ispod prosjeka od 2,5, dok bi najveći mogući indeks iznosio 5. Od pojedinih indikatora jedino je iznad prosjeka stavka koja se odnosi na pitanje imaju li izdavatelji politiku sprječavanja mita i korupcije, a ona iznosi 2,9 – pojasnila je dr. sc. Vinšalek Stipić. Osim ukupnog indeksa autorice su mjerile i indekse za svaki pojedinačni indikator za svih 80 analiziranih tvrtki.
Dakle, većina tvrtki uvrštenih na Zagrebačku burzu, barem prema njihovom istraživanju, za sad ili ne izvješćuju o održivosti ili izvješćuju prema različitim kriterijima. Dr. sc. Vinšalek Stipić kazala je da svima predstoji prilagodba poslovanja kako u budućnosti ne bi imali problema kada je konkurentnost na međunarodnom tržištu u pitanju i da je to jedini ispravan put za postizanje komparativnih prednosti u pribavljanju održivih, „zelenih“ investicija.
Dr. sc. Žigo je dodala kako transparentnost izvješćivanja utječe na odluke potencijalnih investitora koji traže informacije koje će odgovoriti na njihova pitanja o dugoročnoj održivosti projekta i/ili tvrtke i vrijednosti tvrtke. Transparentno izvješće o održivosti investitorima omogućava objektivniji uvid u rezultate o održivom poslovanju i mogućnost donošenja informiranih odluka.
Autorice su se pri izradi svog rada kojeg će do u detalje prezentirati kasnije ove godine susrele s mnogim problemima kao što su neujednačeni nazivi termina, različito objavljeni podatci u odnosu na ono što se u metrici traži, neujednačeni formati izvješća otežavali su pretraživanje i utvrđivanje postojanja podatka, ne navođenje je li se podatak uopće prati... Svi ti problemi trebali bi biti riješeni idućih godina zahvaljujući najnovijoj direktivi EU koju sada države članice moraju uskladiti sa svojim zakonima, a hoće li to doista tako biti te koliko će spomenuta direktiva doista pomoći saznat ćemo nakon što izađu prva izvješća bazirana na samo jednom standardu izvještavanja na ljeto 2025. godine.
Inače, od 2026. godine ESG izvještavanje postaje obveza i za sve male i srednje tvrtke čiji vrijednosni papiri su uvršteni na uređeno tržište, a potom će se postepeno do 2028. uvoditi obveza da o održivosti svi – od velikih do malih – izvještavaju po jednom standardu. Tada bi, dakle za otprilike pet godina, trebali imati dostupne podatke nakon kojih ćemo napokon moći konkretno kvantificirati koje su tvrtke i koliko zelene.
Do tada, u ovom prijelaznom razdoblju, jedino što svima preostaje je pokušati se što prije prilagoditi kada je u pitanju izrađivanje ESG izvještaja te, naravno, i njihovo samo pridržavanje. Iako će to predstavljati značajan izazov i mnogim velikim tvrtkama, upitno je kako će se one srednje, a posebno male nositi s tim teretom, te hoće li doći do svojevrsnih udruživanja. U svakom slučaju pred nama je promjena paradigme poslovanja na koju će svi, htjeli ili ne htjeli, biti prisiljeni, a sve s ciljem da postignemo ugljičnu neutralnost do 2050. godine kako bismo se spasili klimatske kataklizme koju mnogi najavljuju.
