Neobična sljepoća nas obuzima, kao i međunarodnu zajednicu. Evo, tu je trinaest novih kandidata za članstvo u EU, no Hrvatska nije među njima. Rumunjska, Bugarska i (već članica) Grčka, sami pravoslavni narodi, da, ali ne i zapadnokršćanska Hrvatska; Slovačka, čiju najjaču stranku i danas vodi Mečiar, da, ali ne i Hrvatska, koja je svoga Tuđmana već odavno pokopala. Mađarska, koja ima tisućgodišnju kršćansku povijest, da, Hrvatska, koja ima tisućudvjestogodišnju kršćansku povijest, i koja je 900 godina živjela s nama u državnoj zajednici, ne.
Ako nisu željeli dotaknuti leš Jugoslavije, i ako su htjeli da se njezine bivše članice osamostale unutar granica stare države, zašto je onda Slovenija mogla postati kandidatom? Možda se kao razlog navodi "fašistička" prošlost Hrvatske, tadašnja masovna ubojstva? Ali kako onda može biti članicom hitlerovska Njemačka? I kojim pravom mi okrećemo leđa bivšem narodu-blizancu? Možda zbog Jelačića, koji nam je ostao u lošem sjećanju? Pa Hrvati vladavinu jednog od zadnjih (mađarskih) banova, Karla Khuen-Hedervaryja i danas spominju kao "tatarski pohod". Danas dociramo o tome da je jedan od tri glavna cilja mađarske vanjske politike ispravna politika prema susjedima. Pa Hrvatska nije jednostavno naš susjed, ona je za nas i spona prema zapadnom latinskom svijetu. Što je oduvijek i bila.
Budući da se pred našim narodom, naviknutim na amneziju, uspjela zatajiti povijesna veza s hrvatskim narodom, evo kratkog pregleda njezina nastajanja i istaknutih trenutaka. (...) Iako zajednička povijest mađarsko-hrvatskog suživota ne stane u okvire jednog članka, ipak moram istaknuti najznačajnije momente. (...)
Nakon Prvog svjetskog rata Hrvati pokrenuli su inicijativu za formiranje Jugoslavije! Tek kada je u beogradskom parlamentu ubijen njihov vođa, Stjepan Radić, prevladava u Hrvata čvrsta želja za odcjepljenjem od velikosrpskog imperijalizma. Radićev nasljednik Vlatko Maček istaknuo je ideju formiranja personalne unije. (...) Za vrijeme neutralističke politike Telekija, početkom 1941. godine, Maček je putem našeg zagrebačkog generalnog konzula poručio da nakon vjerojatnog raspada Jugoslavije ne vidi drugu mogućnost za Hrvatsku, no konfederaciju s nezavisnom Mađarskom. Hitler je 1941, prije napada na Jugoslaviju, Horthyju - u slučaju mađarskog sudjelovanja - ponudio mogućnost anektiranja Hrvatske. Mađarska je vlada to odbila, te je poručila Hrvatima da "u potpunosti odobrava hrvatska nastojanja za stjecanje nezavisnosti". (...)
Pomoć koju je Antallova vlada pružila Hrvate je definitivno učinila našim prijateljima. Iako su za izgradnju prijateljstva odonda počinjeni izolirani koraci (npr. posjet premijera Orbana), u politici prema susjedima potrebna su odlučujuća djela, da bismo s njima izgradili bar takve odnose kakve imamo s Austrijom. I, dakako, moramo stati na čelo pokreta koji će pridonijeti što skorijem primitku Hrvatske u Europsku uniju. (H)
