Upoznao sam ga na jednom brifingu za novinare i činio mi se previše tihim, ali Ivan Rogers, dojučerašnji veleposlanik i stalni predstavnik Velike Britanije pri Europskoj uniji, odlazi u noć kao Ivan Gromoglasni. Za zagovornike Brexita (britanskog izlaska iz EU) možda odlazi više kao Ivan Grozni, kao čovjek koji je bio previše pesimističan oko ideje o izlasku, pogotovo kad je upozorio nadređene ministre u vladi Njezina Veličanstva da će pregovaranje o novom trgovinskom sporazumu koji bi vrijedio nakon izlaska iz EU vjerojatno potrajati desetak godina. Ali nije on Ivan Grozni, nego Ivan Gromoglasni jer poruka koju je poslao na odlasku odjekuje zbog svoje oštrine i važnosti.
Svojim suradnicima, javnim službenicima u Stalnom predstavništvu u Bruxellesu, Sir Ivan Rogers poručio je da nastave osporavati neutemeljene argumente i zbrkano razmišljanje nadređenih političara. “Nikad se ne bojte govoriti istinu onima na vlasti”, napisao je i dodao: “Nadam se da ćete biti podrška jedni drugima u onim teškim trenucima kada morate prenijeti poruke koje proturječe onima koji ih trebaju čuti”. Ta je poruka gromoglasna jer je relevantna i važna ne samo za Veliku Britaniju danas nego i na toliko drugih različitih razina, zemalja i situacija. Iznimno je relevantna i za Hrvatsku. Sve naše nesreće počinju ili se umnožavaju činjenicom da su naši politički lideri u pravilu okruženi savjetnicima i službenicima koji samo kimaju glavom i govore “da, u pravu ste, tako je (i nikako drukčije)”… Kad je bivši premijer Zoran Milanović u ljeto 2013. odlučio pretvoriti Hrvatsku u zemlju koja krši zakone zajednice kojoj pristupa (riječ je o aferi Lex Perković), nitko od ljudi u njegovu okruženju – od potpredsjednika Vlade zaduženog za europsku politiku Nevena Mimice do savjetnika za vanjsku politiku Mate Škrabala – nije bio toliko profesionalan i ispravan da proturječi tom suludom potezu za koji se unaprijed znalo da je osuđen na propast.
Nije ovdje riječ o Milanoviću ni o Perkoviću, nego o tome da postoje suradnici, savjetnici i službenici čiji je posao da “govore istinu onima na vlasti”, a taj posao nisu u stanju odraditi kad je najpotrebnije. Time možda čine uslugu sebi, ali ne čine uslugu javnoj službi i državi. Jer, kvaliteta lidera ili vladara ponekad ovisi upravo o tom sitnom detalju: o tome da, prije no što donese odluku koja može biti nepromišljena i pogrešna, raspravi o toj odluci s nekim tko mu može proturječiti na temelju činjenica, iskustva ili stručnog znanja. To ne znači nelojalnost, nego upravo suprotno. Slijepa odanost, pogotovo onda kad je očito da netko griješi, samo je prikriveni oblik nelojalnosti. Slijepa odanost podriva kvalitetu javne uprave. Poništava sam smisao postojanja savjetnika i stručnjaka. Nažalost, čini se da hrvatska javna uprava općenito, od osamostaljenja do danas, ne gaji kulturu kritičkog propitkivanja važnih odluka, nego gaji upravo suprotnu i pogubnu kulturu slijepe poslušnosti i konformizma. Vjerojatno nije sve u pomanjkanju hrabrosti onih koji su podčinjeni, nego uzrok takva ponašanja leži u političkim šefovima koji otvoreno pokazuju netrpeljivost prema samoj ideji iznošenja neugodnih istina. Riba smrdi od glave. Ali to se mora promijeniti.
Hrvatska javna uprava, diplomacija ili bilo koja druga služba može opstati jedino na zdravim osnovama, a dio tih zdravih osnova njegovanje je načela koje je u svom pismu napisao Ivan Rogers. Kao i svojedobno Milanović, kao i prije njega Ivo Sanader, i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović mogla je izbjeći neke od svojih pogrešaka da je među svojim savjetnicima imala nekoga tko bi rekao: “khm, oprostite, ali smatram da je to loša ideja, zato i zato”. Da se netko od njezinih suradnika usudio nazvati deklaraciju koju je potpisala s Aleksandrom Vučićem promašenom, umjesto što su pojurili prikazati je povijesnom. Da je netko na internom sastanku upozorio da odlazak predsjednice u posjet SAD-u bez jasno dogovorenih sastanaka, bez službenog povoda i bez formalnog domaćina jednostavno nije dobra ideja. Da ne bude zabune, nije odgovornost primarno na njezinim suradnicima zbog gafova na putu u SAD. Odgovornost je primarno na predsjednici koja je očito sve to napravila vođena vlastitim procjenama i željama. Ali netko od njezinih suradnika trebao je izreći nešto što ona možda i nije željela čuti: da se to tako ne radi. Da odlazak u Washington i dogovaranje sastanaka s američkim dužnosnicima “u hodu”, na licu mjesta umjesto unaprijed, može biti bumerang. Što je na kraju, vidimo, i bio.
>>Stručnjaci daju ostavke, a Brexit će voditi neznalice
>>Ivan Rogers bez objašnjenja podnio ostavku
