Haenesovci su se prvi ukrcali na Titanic neposredno nakon navodne havarije. Štromar u kabinu prvog razreda, Vrdoljak se privremeno prikrio negdje u potpalublju. Vesna Pusić u brazdi Titanica i dalje vesla, ali čeka Carpathiju kojoj je davno prije poslan signal da je pokupi na putu prema East Riveru. Ona otvoreno priznaje da se posve svjesno uklonila kako bi svima olakšala prekrcaj. Ispada da su svi ključni narodnjaci sve znali, osim kandidatkinje za gradonačelnicu Zagreba koju su do zadnjeg trenutka ostavili u – mraku.
Orkestar i dalje svira kao da se ništa nije zbilo. Je li uopće bilo nekakvog ledenjaka, ili je sve dio nekakva igrokaza? Je li nam se sve samo snilo? Ako ima iznenađenja, ono je u tome što Predsjedništvo HNS-a nije odmah zagrizlo na “ponudu koju se ne može odbiti” te da je zbog lomljenja pojedinačnih ledenjaka otpora bio nužan dramatski preokret na središnjem odboru. Možda je najzanimljivije saznanje da, za razliku od sveraširene uvriježene predodžbe o HNS-u koji nije radikalan ni u čemu osim u svojem klijentelizmu, možda ipak ima u toj stranci onih koji nisu spremni prihvatiti bilo koju vlast samo radi vlasti i probitka. Pretpostavimo da su iskrene reakcije onih koji ovih dana režu članske iskaznice, no, retorika onih koji ostaju posve je u skladu s onim što sam tjednima najavljivao: dolaze nam spasitelji, superjunaci koji su, eto, spremni žrtvovati i stranku i vlastite interese, sve samo kako bi spasili naciju!
Svoje usluge uvijek su znali naplatiti. No, na računu koji će biti ispostavljen Andreju Plenkoviću neće biti samo materijalni izdaci koje ionako uvijek na koncu plaćaju porezni obveznici. Cijena bi mogla biti gubitak povjerenja onog dijela birača koji HDZ tradicionalno biraju prema ideološkom ključu. Nakon ovog na hrvatskom političkom tržištu sve je moguće, pa i velika koalicija. Zapravo, ovo već jest nekakva mala velika koalicija!
Neki već govore da je potpisom na koaliciju s HNS-om Plenković zapravo – ubio HDZ. Na prvi pogled tvrdnja nema mnogo smisla kad je svima posve očito da Plenković stranku vodi iz pobjede u pobjedu. Ako ga birači nisu htjeli kazniti zbog smjene Mostovih ministara, onda je malo vjerojatno da će ga kazniti zbog koalicije s HNS-om. Ono što izgubi na desnici, mogao bi nadoknaditi na političkom centru. No, ovo nije samo pitanje golih brojki, već i kohezivne snage HDZ-a. Ukloni li se nacionalni naboj i ideološka potka, pitaju mnogi, što onda ostaje osim golog instinkta održanja na vlasti? Kad bi umjesto toga stranka ostala počivati samo na volji za moć i profit, ne bi li se time HDZ samo pretvorio u jedan – veliki HNS? Unatoč tome što se HNS na vlast vraća dramatično razvodnjen, u dijelu HDZ-a mnogi i dalje ne dvoje u njegovu ekstremnu toksičnost, pogotovu oni koji vjeruju da ga Plenković svjesno koristi kao sredstvo za dubinsko mijenjanje vlastite stranke. Na sličan je način zapravo Zoran Milanović ubio SDP. Velikodušnim poklanjanjem mandata HNS-u i asimiliranjem u njihove kvaziliberalne paradigme, Milanović je oslabio temelje SDP-a te u korijenu iščupao bilo kakvu šansu za transformaciju u modernu socijaldemokratsku stranku, što im je jedino moglo osigurati budućnost.
Oni koji u HDZ-u u ovom trenutku Plenkoviću rade o glavi lijepeći mu vulgarne etikete kao da je riječ o najcrnjem neprijatelju odbijaju priznati realnost da bez njega stranka ne bi bila na vlasti te da bi u Banskim dvorima ponovno sjedio Milanović. Čak ni činjenica da se Vesna Pusić na vrijeme izmaknula iz jednadžbe iz njih ne može izbiti uvjerenje da je Plenković već odvukao stranku – u samo srce tame.
Sanader bi na Plenkovićevu mjestu znao sve to prikazati kao trijumf nacionalno obojenog HDZ-a, no Plenković nema volje ni smisla za takav ritualni team building. Uskraćivanjem te duševne hrane članovima svoje stranke, birokratski cijepljen od svakog, a pogotovu nacionalno obojenog trijumfalizma, Plenković možda ne shvaća do kraja koliko zapravo dugoročno slabi temelje svoje stranke, dok je pak potpuno neizvjesno u kojem smjeru će završiti pokušaj transformacije HDZ-a u stranku koja ne bi stršala u obitelji europskih pučana. Održive politike bez ideologije ne može biti.
U tom smislu, “povratak” Davora Ive Stiera u unutarnjopolitičke vode može biti vrlo dobrodošao događaj u HDZ-u, naravno, ako se ne pretvori u sukob ega i ako mu uspije zadržati mjesto političkog tajnika. Stranka očito očajnički treba sve one koji su spremni raditi na obnovi njezina temeljnog ideološkog softvera i nacionalnog naboja koji su njezino vezivno tkivo i bez kojega – u onom pozitivnom smislu više nikad ne bi mogla biti ono što je bila.
Evidentno je da i taj Plemkovićev "transformirani" HDZ niti ne pomišlja na borbu protiv korupcije, da mu ne pada na pamet ispitati sve afere koje se vežu uz Ivana Vrdoljaka, kao i zašto sve velike državne tvrtke kupuju skupi plin od PPD-a.