“Ova presuda je velik uspjeh, ali je to samo prva runda i tek sada
slijedi velik posao” rečenica je ministra pravosuđa Ivana Šimonovića
kojom je vrlo decentno prokomentirao veliki osobni uspjeh –
proglašavanje Međunarodnog suda pravde nadležnim za hrvatsku tužbu
protiv Srbije zbog genocida.
Kao zastupnik Hrvatske u tužbi protiv Srbije, Šimonović je na slučaju
radio punih osam godina. Prihvatio ga se 2000. godine, u vrijeme kad je
bio hrvatski veleposlanik pri UN-u. U to je doba vlada Ivice Račana tek
preuzela vlast, a javnost se suočavala s negativnim aspektima Tuđmanova
naslijeđa. Dio toga naslijeđa bila je i priprema tužbe protiv Srbije
povjerena američkom odvjetniku Davidu Rivkinu koji je za golem iznos
(spominje se da je svota prešla milijun dolara) napravio vrlo skromnih
desetak stranica tužbe.
Slično kao i sada, Šimonović je na ovome slučaju znao poentirati i
prije osam godina. Jasno je stavio do znanja da podmeće leđa, i
unaprijed se ogradio od odgovornosti za mogući neuspjeh upozorivši da
nitko ne može jamčiti konačan ishod, posebno ne u uvjetima kada stvar
ne vodi od početka.
Prosuđuje li se Šimonovića kao zastupnika Hrvatske pri Međunarodnom
sudu pravde u Den Haagu, onda bi se bez pretjerivanja moglo reći da je
izvrstan činovnik koji dobro proanalizira situaciju, određuje dobru
strategiju i održava koncentraciju i upornost na vrlo duge staze. O
tome govori i pomalo zaboravljena činjenica da je na tužbi koja je
sastavljena u 7 svezaka, na 2800 stranica, radio tim od 25 ljudi, ali
je u javnosti ostao upamćen samo Šimonovićev angažman. Ivo Josipović
koji je uz njega bio najaktivniji, povukao se u proljeće prošle godine.
Unošenjem određene doze opreza u javni nastup Šimonović pojačava dojam
ozbiljne i odgovorne osobe. Upravo zbog toga vjerojatno mu nitko i ne
zamjera što je još prošle godine bio na stavu da treba razmotriti
mogućnost nagodbe sa Srbijom, odnosno, kako je naknadno objasnio,
dolaska do cilja drugim sredstvom.
Ovakvim načinom rada, te promišljenim i dobro taktiziranim nastupima
Šimonović ostavlja dojam uvjerljivosti, koji je posebno došao do
izražaja prilikom preuzimanja funkcije ministra pravosuđa. Kao
prorektor Sveučilišta u Zagrebu pristao je da gotovo preko noći postane
jedan od stratega borbe protiv organiziranog kriminala. U dva dana
razlučio je što je najbitnije, zauzeo samouvjeren stav i upriličio
prezentaciju nakon koje mu je javnost vjerovala zacijelo više nego što
je objektivno mogao sam sebi.
Ivan Šimonović - taktičar kojemu javnost vjeruje
