Kad ti sudbina odredi da Božić dočekaš u bolnici, ne treba očajavati
zato što je bolnica neka vrsta Krista. Ona je utjelovljenje njegova
spasonosnog poslanja. Bolnica zapravo i nije najnepriličnije mjesto za
dočekati Božić. Ako bismo tražili neke srodnosti između bolnice i
kršćanstva, onda bismo mogli naći i vrlo duboke srodnosti između
jaslica u kojima se rodio Isus kao Spasitelj i uloge koju bolnica ima u
čovjekovu životu. O tome sam razmišljao puno ovih dana čekajući Božić
ovdje.
Ekstremno pitanje
Inače, već drugog dana zamolio sam jednog okulista da ga upitam nešto
ekstremno i da mi on nešto ekstremno odgovori. On je rekao “Izvolite”.
Ja sam ga upitao: “Mogu li ja oslijepjeti?”. Veli on, bez trunka
oklijevanja: “Možete, od takvih se ozljeda osljepljuje, ali mi ni ne
pomišljamo na to”. Prošao me prvo val straha, a onda val nekog
optimizma. Valjda je u ljudskoj naravi da teško može zamisliti to
ekstremno stanje, ali kad sam se napregnuo da ga zamislim, da
oslijepim, nisam pomislio da bi to bio kraj svijeta, kraj moga života.
Jedino što bi mi teško palo da padnem nekome na teret.
Zna se da sam prešao 60. godinu, a to su godine u kojima čovjek osjeti
neki zamor od života, potrebu za nekim smirajem, potrebu da se negdje s
nekim koliko-toliko osiguranim materijalnim životom bavi nečim po svom
najintimnijem izboru... Ali svega je toga nestalo! Ja sam se vratio,
kao što se bolesnik ovakvog tipa inače vraća, u stanje djeteta. Ja se
obnavljam, ja se gotovo ponovno rađam.
Isto kao što je djetetu svaki novi korak koji učini kad navrši godinu
dana veselje, i njemu i roditeljima, tako je i svaka nova nijansa u
poboljšanju moga vida i meni i liječnicima veselje. Doživljavam
djetinjstvo u kojem su mi na neki način pomogle medicinske sestre kod
kojih progovara majčinska emotivnost, a kod okulista očinska briga,
tako da te takvo stanje vrati u treću, četvrtu godinu života.
U takvom ja stanju dočekujem Božić. I kakav god život bio i gdje god
bio, čovjeku se brzo pretvara u naviku. Sreća mi je što imam dovoljno
dobar vid na desnom oku da mogu sam jesti, sam se obrijati, čak i uz
malo napora pročitati SMS poruku. Nisam ovisan, ne treba me nitko
voditi, prepoznajem ljude kada dođu...
Malo mi je mašta u bolnici razularena, pa mi padaju na pamet neke
literarne asocijacije... Evo, mene je u Božić uveo radio. Direktor
HTV-a Blago Markota donio mi je lijepi radio, pa sam se sjetio romana
“Quo Vadis?” gdje rimski patriciji šeću trgovima na nosiljkama koje
nose robovi. Palo mi je na pamet da, koliko god mi galamili na medije,
u medijima ima ta ropska odanost slušateljima tako da sam ja kao rimski
uglednik u Božić unesen u nosiljci koja se zove radio. Sve moguće
postaje imale su lijepe božićne priloge, pjesme..., religiozna je bila
čak i stojedinica. Možete otkriti cijelo čudo sjećanja na neke
davnašnje božićne običaje ili prepričavanje nekih običaja koji su se
još, na sreću, u nekim podnebljima zadržali.
Na Badnjak mi je jedna planinska vila donijela bakalar, a sin i njegova
djevojka na Božić su mi donijeli prekrasnu gusku i puricu s mlincima
koju je napravila njena mama. Imao sam prekrasan ručak i tu u bolnici,
gdje je isto bila purica s mlincima, tako da sam blagovao kao da sam
vani. Inače, o bolničkoj hrani vlada mit kao o neukusnoj i bljutavoj,
ali ja sam jedan od onih ljudi koji voli lijepo jesti. Nikada nisam u
sebi betonirao neke elitističke ukuse da ne bih uspio zadovoljiti glad
i šumskim korijenjem, tako da mi bolnička hrana uopće teško ne pada.
Ovdje je uvijek dobra i s veseljem je pojedem.
Svaki poziv drag i lijep
Kad se ovako nešto dogodi, ispod ravnodušnog pokrova vremena izniknu
kao cvjetovi prijatelji koji ti se godinama nisu javljali, rodbina koju
stjecajem okolnosti godinama nisi viđao, znanci... sa mnom se događa
nešto suprotno od onoga što se događalo Timonu Atenjaninu.
Kada je pao u teške dugove, onda su ga svi prijatelji ostavili, a kad
sam ja pao u tešku očnu komu, dogodilo se obratno, svi su me se
sjetili, a to je i besplatno.
Stvara se dojam da su to neki površni izrazi želje za ozdravljenjem,
ali tamo gdje nema površnosti nema ni dubine. Svaki mi je taj poziv bio
drag i lijep. Mi zrak i vjetar osjećamo površnim, ali bez zraka i
vjetra svijet ne bi mogao opstati i tako nekako doživljavam taj beskraj
poruka i posjeta.
Tome se radujem stoga što sam ja žestok autor, a imam dojam da mi je i
to svjedočanstvo da nemam u sebi neke trajne zlovolje, nekih predrasuda
koje bi eliminirale bilo kojeg čovjeka kojeg dotičem u svojim
tekstovima. Baš se lijepo osjećam što mi se mnogo ljudi javilo.
Lang: S tobom se nije moglo drukčije
Na pamet mi pada da se više ljudskosti prelijeva u jednoj kapi zajedničkoga nego u političkom moru koje nas razdvaja. Zvali su me i posjetili ljudi iz vrlo širokog političkog spektra, a najdojmljiviji posjet bio je onaj Slobodana Langa. Dođe on u posjet i veli: “Moj Ivkošiću, s tobom se nije moglo drukčije”. To me tako nasmijalo da su mi se oči gotovo još jače pokvarile.
