Prvi put nakon okončanja sedmogodišnje talibanske vladavine u Afganistanu jedna je zemlja praktično kapitulirala na dijelu svoga teritorija pred novom talibanskom najezdom. Pakistanske su vlasti, naime, iznenađujuće pristale na prijedlog talibana, koji su prekid višegodišnjeg rata s državnim vlastima u sjeverozapadnoj pokrajini Swat uvjetovali uvođenjem šerijatskog prava na tom području.
Osim što se radi o teritoriju strateški ključnom za NATO-ovu misiju u Afganistanu, posebno je tragično to što su pakistanske vlasti od borbe za očuvanje sekularne države odustale isključivo zato što se Pakistan našao pred bankrotom, dakle zbog – pomanjkanja novca.
Još od epizode u Afganistanu talibani su područja pod svojom kontrolom nastojali proširiti i na dijelove Pakistana, a nakon što je Pakistan 2001. pristao sudjelovati uz SAD i Veliku Britaniju u “ratu protiv terorizma”, uz granicu s Afganistanom zaredali su napadi islamskih militanata. Mnogim je mladićima postalo pitanje časti sudjelovati u pobunjeničkim akcijama oko granice i stavljati glavu na panj za ono što im je rečeno da bi trebao biti izvorni islam.
Ruše škole, odrubljuju glave
Kako za vjerske fundamentaliste, tako i za vladu u Islamabadu, u međuvremenu je posebno bitna postala Sjeverozapadna pogranična provincija, i to zato što kroz nju prolaze čak tri četvrtine opskrbnih konvoja za NATO-ove snage u Afganistanu. Iako je 2007. u Swatu privremeno razbijena talibanska centrala te su, osim lokalnih pripadnika, uhvaćeni i brojni tadžički, uzbečki i čečenski dobrovoljci, borbe su se ubrzo žestoko razbuktale.
Tisuće civila koji su se našli u škripcu između vladinih snaga i talibana stradali su kao kolateralne žrtve, a građani koji su smogli hrabrosti izjasniti se kao politički neistomišljenici talibana, posebno su se našli na udaru vjerskih militanata, koji su u posljednje dvije godine odrubili glave nekoliko stotina ljudi koji su im bili politički nepoćudni.
Kako talibani ženama ne priznaju nikakvo pravo sudjelovanja u društvenom životu, po istom principu kao i u Afganistanu 90-ih, minirali su gotovo sve ženske škole u Swatu, a stradali su i neki muzeji. Stoga ne čude agencijski izvještaji po kojima je iz Swata, prekrasne doline s jezerima i šumama te donedavno vrlo razvijenim turizmom, do danas pobjegao svatko tko je mogao.
Nuklearna sila koja se raspada
Da pakistanska vlada gubi bitku na području koje je od Islambada udaljeno samo dva sata vožnje, postalo je izvjesno još u listopadu kad je predsjednik Asif Ali Zardari zatražio financijsku pomoć od 100 milijardi dolara. Pakistanu je financijska kriza došla tek kao još jedan problem, nakon višegodišnjeg iscrpljivanja skupim ratom protiv islamističkih gerilaca na teškom terenu, ali i duboko ukorijenjene korupcije, što je sve skupa zemlju dovelo na rub bankrota.
U međuvremenu je susjedna Indija dodatno zahladila tradicionalno loše odnose s Pakistanom, nakon što se ispostavilo da su iz njega potekli teroristi koji su nedavno u Mumbaiu iza sebe ostavili stotine mrtvih. Uz dvije susjedne nuklearne sile, koje iznova reže jedna na drugu i od kojih se jedna praktički raspada, posljednje što je Zapadu bilo potrebno bilo je nedavno izbacivanje vojske SAD-a iz zrakoplovne baze u Kirgistanu, što je financijskim injekcijama od više od dvije milijarde dolara isposlovala Rusija.
Iz baze su se, naime, također opskrbljivale NATO-ove snage u Afganistanu, pa je NATO ostao osuđen isključivo na rutu kroz sjeverni Pakistan. A tamo odsad vladaju isključivo talibani, što je odlukom o uvođenju šerijatskog prava priznala i pakistanska vlada.
