Kad čovjek pogleda Ivu Sanadera, Ivicu Račana i Antu Đapića, čelnike triju najjačih stranaka, reklo bi se da se politikom bave sama gospoda. No, kakav sve kadrovski materijal skrivaju njihova predsjednička leđa vidi se kad negdje zagusti. Tad na površinu isplivaju prodane duše i častohlepni jurišnici, čija agresivnost podjaruje prijezir koji ljudi u Hrvatskoj osjećaju prema političarima.
Političko nasilje viđeno uoči Silvestrova u Sisku i Požeškoj županiji neće pridonijeti ni stabilizaciji političkog sustava ni uspostavi političke kulture. Agresivnost koja je kulminirala u skandaloznom naguravanju zaštitara i oporbe, kojoj je bilo zapriječeno proći kroz vrata zgrade Požeško-slavonske županije, vodi prema daljnjem osporavanju političke klase i eroziji političkog morala. Slika požeškog obračuna koji je završio krvavim glavama samo je još jedna kap ulja dolivena na vatru antipolitičkog raspoloženja u Hrvatskoj.
Umjesto da kao političari koje je narod izabrao postanu svjesni odgovornosti prema tom narodu, umjesto da stvaraju pozitivnu atmosferu u kojoj se tranzicijom izmorene mase neće bez borbe predati kolektivnom pesimizmu, oni su spremni na fizičke obračune jedni s drugima. Tko su ti ljudi? Za koga se tuku? Jesu li to oni što bi, na svojoj lokalnoj parlamentarnoj razini, trebali biti najbolji "muževi" među Hrvatima, kako je otac domovine Ante Starčević u svoje doba govorio o narodnim zastupnicima?
Na lokalnim izborima prije šest mjeseci birači su dali svakome pomalo, ali rijetkima dovoljno za stabilnu vlast. Malo je dobio HDZ, malo SDP, malo HSP, malo HSS, malo HNS... Stvorena su zato savezništva koja nemaju veze ni s programskom ni s ideološkom bliskošću, samo s ambicijom da se osvoji vlast. Mnoge se garniture zbog toga već pola godine klimaju na staklenim nogama, a ako budu imale sreće, uspjet će se tako otklimati do kraja mandata.
Razlika između vladajuće i oporbene skupine u većini jedinica lokalne samouprave nekoliko je zastupničkih glava. A one su, očito, četiri godine mandata na tržištu, pa uz neku cijenu mogu poslužiti za rušenje jedne i instaliranje druge grupacije. Naravno, bez izbora i uz servis državne uprave, koja potvrđuje promjenu brzo ako odgovara državnoj vlasti, a sporije ako potvrdu o preuzimanju vlasti treba oporba.
Lokalne su vlasti toliko nestabilne da se svakih godinu dana, u vrijeme izglasavanja proračuna, može očekivati histerija s razbijenim glavama. Zbog neizglasavanja proračuna, naime, automatski pada vlast i slijede prijevremeni izbori. Izbore, međutim, nitko ne želi, pa će braniti osvojeno čak i uz pomoć zaštitarskih plaćenika ili će pokušati osvojiti tuđe uz pomoć "petokolonaša". SDP-ovi prebjezi koji su u Sisku pristupili bloku HDZ-a i HSP-a tvrde da nisu kupljeni, već su dali potporu boljim razvojnim programima.
Kojim? O tome će govoriti nakon izglasavanja proračuna. Da ne bi! Gadljivo je svaki put gledati kako se izdaja stranke opravdava razvojnim projektima i brigom za građane. To nema veze s građanima. Oni ne traže ni tučnjavu, ni izdaju stranke, ni intervencije zaštitara... Oni ne izlaze na izbore da bi bili izigrani. A čini se da jesu.
S obzirom na manjkavosti zakona i lošu kadrovsku sliku stranaka koja producira prebjege, stranački vođe ne mogu očekivati oprost od odgovornosti za davanje povjerenja "kvislinzima" niti mogu pobjeći od odgovornosti za toleriranje nasilništva. Dok šefovi stranaka gordo istupaju u svojim finim odijelima, neka ne zaborave da u blatu koje stvaraju akcije njihovih jurišnika tone i njihov ugled. Osim ako im, naravno, nisu pokrovitelji. A to je onda druga priča.
