Neizreciva me tjeskoba obuzme svaki put kada erumpira neka humanitarna akcija. Osjetim tada pogubnu snagu fraza; Hrvatska je pokazala najbolje, ljudi su dokazali da imaju veliko srce, bili smo kao jedno, dogodio se lanac dobrote... i sve u beskrajnom vlakiću lakonotnih emocija koje bi trebale stvoriti dimnu zavjesu da živimo u društvu, najboljem od svih, u kojem ništa nije u redu.
Dobro, ovo društveno uređenje ne brine se o radnicima, o njihovim socijalnim pravima, ne brine se o umirovljenicima, ne brine se o studentima, ne brine se o kulturnjacima, ne brine se o starcima, o siromašnima. U ovom je društvu svatko za sebe i snagu pozicije određuje dubina džepa. Onoliko koliko imaš toliko i vrijediš, onoliko koliko možeš izdvojiti za svoj život toliko ćeš i trajati. To je kapitalizam, rekli bismo. To je kataklizma, rekao bih.
Pluralu svih nabrojanih nebriga ako dodamo još i nebrigu prema najmlađima i najnemoćnijima ostaje pitanje čemu onda društveno uređenje kojem se zaklinjemo uopće i služi. Znam da će sada mnoga šaka poletjeti u bijesu pred bogohulnošću rečenica koje slijede, ali briga me. Za mene drama malene Mile ne predstavlja ništa drugo do kontinuirane potvrde da ako želiš aktivirati i zadnju nadu u preživljavanje to moraš platiti basnoslovno. Liječenje koje se izračunava u milijunima bilo čega, eksperimentalni procesi koji nas navikavaju da i notorno preživljavanje nije ništa drugo nego komercijalna mjera profitabilnih jednadžbi uči kako s jedne strane imamo golu matematiku, statistiku logičnog umiranja i incidentnih pokušaja da se, unatoč cjeniku, umiranje odgodi, a s druge strane tu je očaj pojedinca koji u nemoći promatranja života koji se gasi, a da pravo nije ni počeo nema izlaza u logici društvenog sustava.
Iza grandioznih pa i glamuroznih humanitarnih akcija koje u incidentno pojedinačnim slučajevima mobiliziraju mase što instinktivno aktiviraju solidarnost jer znaju da žive u svijetu neizrecivo samih, dakle iza takvih akcija tiho i neprimjetno umiru tisuće nemoćnih, bolesnih i bolnih, bez prava na lijek i tretman koji bi im nadoknadio život u pravu na dostojanstven odlazak. Zašto bi za Milu trebalo skupljati tolike novce? Zašto ti novci ne bi bili svakome na raspolaganju kao neotuđivo pravo na pokušaj spasa u onim najkritičnijim trenucima. To što je Hrvatska skupila novac za ovo ili bilo koje drugo dijete treba shvatiti kao dugoročnu opomenu da, ako ovdje poželite spasiti život, morate sami za to prikupiti bogatstvo.
No, koliko život doista vrijedi? Sniva li se u smrti ili je to samo patetična utjeha kose kad su i život i smrt tek mjesta troška, pa nije nezamislivo da se računanje nastavlja i nakon završnog računa. Ne mogu znati koliko je ljudi moglo biti spašeno ili je barem moglo poživjeti malo dulje da su pripadali ispravnom cjenovnom razredu. U koliko je slučajeva profit, mimo predanosti liječničke struke i odlučne emocionalnosti bližnjih, odlučivao u kvalifikacijama za nastavak natjecanja u višem rangu.
Grozim se i pomisli da će jednog ne tako dalekog dana postati lakonski konstatirati da nisi imao novca ni za lijek. Zato, unatoč svim bajkovitim prikazima, u solidarnosti ljudi u slučaju male Mile, u slučaju sličnih drama malih bića prije i onih koje će se tek dogoditi, svjedočili smo plemenitosti pojedinca, ali, što je puno važnije za primijetiti na vrijeme, svjedočili smo nakaradnosti sustava.
Da se nakon ovoga stvari promijene tako da više neće biti potrebno skupljati milijune za život djeteta, nego ćemo skupljati milijune života, onda bismo mogli očekivati mnogo više nego što je to jednokratnost priče „koja je ujedinila Hrvatsku“. Koliko bi Hrvatska bila jedinstvena da je zdravstvo besplatno i da se nakon dijagnoze liječenju pristupa bez grča od bankrota, zašto liječnici vjernici ne prizovu savjest i kada se određuju cjenici. Koliko bi kapitalizam u planetarnim razmjerima bio opravdan da sva djeca imaju jednaku šansu, a ne da se mora stvarati paralelni sustav dobronamjernih građana koji će se fokusirati na tek pojedine slučajeve. Mogu li se tumorni markeri i dividende nalaziti u istoj jednadžbi.
Zašto u tom kaosu licemjerja, gdje se tečaj dobrote izražava ušteđevinama, suosjećanje postaje nešto čemu se neprimjereno čudimo umjesto da je to život sam po sebi. Pogotovo u svesrdno kršćanskim državicama u kojima od deklarativne ljubavi i dobrote sve pršti, a u praksi se vole jedino – ministranti. Očito je, ona najmanja djeca nose velike, najveće istine. Ona su svoju osamljenost u svijetu eugenike, selekcije, vjeroučenja, monetizacije osjetila u vječnostima potpune nemoći. Njihovi životi, bez obzira na trajanje i baš s obzirom na patnju, spomenici su znanim i neznanim junacima kojima nije dano da žive.
Zovite to bogom ili likvidnošću, njima je učinjena nepravda. I dok čekamo neki novi slučaj koji će aktivirati suze očajnih i fraze privilegiranih, među nama će se gasiti životi neprimjetno, tiho, profitabilno, upravo onako kako su zaključili Topalovići; smrt je danas jedini siguran posao. Zašto onda kvariti poslovni plan, zašto kapitalizmu oduzeti ekskluzivno pravo odlučivanja o tome tko ostaje, a tko odlazi, zašto novcu i Gospi oduzeti pravo na čudesno izlječenje i zašto roditeljima oduzeti pravo da oplakuju djecu koja su morala umrijeti zato što peglanja kartica i peglanja savjesti pripadaju onim operacijama koje se odvijaju naživo i bez anestezija.
>> Pogledate video: Mila Rončević u pratnji roditelja odlazi na liječenje u Ameriku
Slazem se s izrecenim u clanku. Sto se tice Mile, naravno da joj zelim ozdravljenje. Ali, izrazito me zivciraju laprdanja o "velikom srcu Hrvatske", divnim ljudima koji su za razliku od "pokvarene Drzave" dobri,posteni i solidarni..blablabla. Znaci,narode moj...prikupili ste 20ak milijuna kuna za pomoc jednoj osobi. A znate li koliko novca vi isti zamracite i ukradete tisucama drugih bolesnih ljudi u nasoj drzavi? Kako? Ovako; koliko vas iznajmljuje "na crno" i ne uplati niti 10% poreza od onog koliko bi trebalo!? Koliko vas radi na crno i zivi od socijale,ne uplati niti lipe u zdravstveni fond a crpi stalno sredstva iz njega i lijeci se na racun nas idiota koji uplacujemo!? Koliko vas krade na sve strane, crpi novce iz proracuna a ne uplacuje ni lipe u njega? Koliko ste MILIJARDI kuna takvim nacinom ukrali Drzavi i zdravstvu, milijardi kojima su tisuce ljudi mogle imati bolju zdravstvenu skrb! Samo se izvlacite na politicare,a isti ste i gori od njih! Tako da..nema mjesta samohvali i tepanju o dobroti naroda!