U televizijskoj seriji “Duga mračna noć” Antuna Vrdoljaka, uvjerljivije nego igdje drugdje, može se vidjeti srozavanje komunističke elite poslije “oslobođenja” do najgoreg kadra koji je očistio manje-više sve što je vrijedilo. Nešto se slično danas događa sa strankom koja nasljeđuje ili “nasljeđuje” taj kadar, sa SDP-om.
Napustio ga je i jedan od najznačajnijih članova i dužnosnika, saborski zastupnik Zdravko Ronko, uz još desetak članova požeškog SDP-a, a piše se da bi ga mogla napustiti i Račanova udovica Dijana Pleština. Ronko je izjavio: “Ja to nisam mogao više podnijeti, Bernardić uništava stranku, gura određene interese koji kod mene ne prolaze. Želi svesti stranku na 20 zastupnika i ući u koaliciju s HDZ-om. Razara stranku i svi vide što od SDP-a ostaje.” Za razliku od Ronka, neki drugi nezadovoljni esdepeovci, poput Peđe Grbina i Tonina Picule, ne napuštaju SDP nego “prijete” Bernardiću i ucjenjuju ga rokom dok kojeg mora srediti stanje u najjačoj oporbenoj stranci. Teško je povjerovati Ronku da Bernardić uništava stranku kako bi na kraju ušao u savez s HDZ-om, ali da je taj savez moguć pokazuje stanje ne samo u toj stranci nego i u vladajućoj. Održe li se Plenković i Bernardić na čelu HDZ-a i SDP-a do idućih izbora, a budu li željeli da se izbori odmah na ponavljaju i da se formira vlast, neće im biti druge nego koalirati. Valjda bi zbroj njihovih zastupnika u Saboru za to “povijesno jedinstvo” bio dovoljan. I bilo bi to jedinstvo ne zahvaljujući demokraciji nego unatoč njoj. Jer, kakve god bile i u koliko god mandata na vlasti iznevjerile, te dvije stranke mogu računati na najviše glasova. To je za Hrvatsku i povoljno i pogubno.
Povoljno je zato što se eksperimentiranje sa “sektaškim” strankama pokazalo gorim od bilo kakve druge sprege, a pogubno zato što bi se ujedinile dvije nesposobnosti, dvije samovolje, dva nedostatka želje i hrabrosti da se obračuna sa stranim profiterima u Hrvatskoj, s uvoznim lobijem koji guši hrvatske proizvodnje i s njihovim servisima kao što je Hrvatska narodna banka. Ujedinile bi se dvije izrazito loše vlasti, jedna koja je vjerni nasljednik Sanaderova moralnog i materijalnog pustošenja Hrvatske, i druga koja bi bila kombinacija “najgore Vlade koju smo imali”, Milanovićeve, i Bernardićeva SDP-a svedenog na one koji podilaze njegovoj bezličnosti. Pri tome SDP ne bi žrtvovao ništa od svojih svjetonazora dok bi se HDZ morao odreći i ono malo Tuđmanove baštine koja je s Plenkovićem ostala. Zapravo je teško procijeniti tko je više, HDZ ili SDP, pridonio potpuno neizvjesnom formiranju vlasti bez “velike koalicije” poslije budućih izbora, bili oni redovni ili se održali vrlo brzo kao što zahtijeva oporba. Hrvatska nikad poslije uvođenja višestranačja 1990. godine nije bila u situaciji u kojoj na izborima zapravo nema izbora. Prvo, Most je oslabio, Živi zid nikad neće imati više od 15 posto glasova jer Hrvatska ima najviše toliko avanturističkih i science fiction birača (premda bi država iz opasne vizije Živog zida za Hrvate bila neusporedivo bolja od one u kojoj bi vladali HDZ i SDP). Osim toga, Most i Živi zid su za golemu većinu neprihvatljivi, prvi zbog dvije upropaštene prilike, a drugi zbog fantazija o nemogućoj politici, ili mogućoj ali za zemlju katastrofalnoj.
I ne izlazeći iz EU i NATO-a, Orban je preporodio Mađarsku, a ostvarenje živozidaške zamisli o napuštanju ta dva saveza za slabašnu bi Hrvatsku, koju bi osvetnički moćnici mogli baciti na prosjački štap, bilo samoubojstveno. Sjedne strane, dakle, imamo dvije velike stranke koje, kakve jesu, nisu nikakav izbor, a najmanje je izbor stranka koja bi vodila u provaliju kakva se s “velikom koalicijom” ne može dogoditi. Na žalost, moramo prihvatiti užasan paradoks, užasnu ucjenu – Hrvatsku više mogu sačuvati oni koji je uništavaju nego oni koji joj obećavaju spasonosnu ali samoubojstvenu politiku. Dakle, na izbore ćemo ići premda izbora nemamo. Tuđman je genijalno vodio Hrvatsku u opasnim vremenima osamostaljivanja i rata, Račanova i Budišina crveno-žuta koalicija djelovala je uvjerljivo zbog iscijeđenog HDZ-a, Sanader je iskoristio razočaranje tom koalicijom, Milanović razočaranje Sanaderom, Karamarko razočaranje Milanovićem, Plenković razočaranje Karamarkom. Više ni HDZ ni SDP nemaju ništa od tih argumenata, iz stanja u koje su je doveli zemlju ne znaju izvući, pa bi se, kako otprilike proriče Ronko, te dvije slabosti mogle ujediniti u jednu.
pa bolje nikamo nego u provaliju ili Milane mislis da je bolje u provaliju????