Energija kao socijalna kategorija, Energetika kao maćeha industriji… bili su neki od naslova koje sam planirao za ovu kolumnu. Na kraju sam iskoristio nešto malo drugačije, najviše zato da otupim val pesimizma koji me preplavljuje. Bit će ovo prava novembarska kolumna, upozoravam vas. Pravovjerni će odmah reći da novembar nije hrvatski naziv za mjesec koji je ime dobio po niskim temperaturama koje u njemu počinju, ali ne brine me to previše. Niskih temperatura ionako nema pa i studeni gubi smisao. A novembarski meni zvuči baš onako pesimistično kako i priliči stanju u kojem se nalazimo.
Industrija dakle. Organizirani ljudski rad koji uz primjenu strojeva, podjelu rada i specijalizaciju proizvodi različite vrijednosti. Proizvodnja, stvaranje, nova vrijednost… Sve što nam u Hrvatskoj kronično nedostaje, ono čijem umiranju svjedočimo iz dana u dan. Znamo za pretvorbu, bijedne zakone i još goru vlast koja je to dopustila, pronevjerene milijune, uprave bez vizije, sposobnosti i znanja, a kakvu je ulogu u svemu igrala hrvatska energetika? Brojevi najbolje pokazuju. Prema EUROSTAT-u, cijena električne energije za kućanstva krajem 2017. za Hrvatsku je iznosila 0,1236 EUR/kWh, u istom razdoblju prosjek EU-28 bio je 0,2048 EUR/kWh. U istom razdoblju cijena za ostale potrošače za Hrvatsku je iznosila 0,092 EUR/kWh, u istom razdoblju prosjek EU-28 bio je 0,1121 EUR/kWh. To znači da je cijena električne energije za kućanstva ispod prosjeka EU, no zato je cijena za poduzetništvo skoro posve usklađena s EU prosjekom. Ukratko, to znači da industrija subvencionira nižu cijenu građanima. Slično se događa svih godina hrvatske samostalnosti i drugačije niti ne pamtimo.
U plinskom sektoru situacija je još i gora. U 15 godina kao jedna od plinski najsamodostatnijih zemalja Europe došli smo na rub potpune energetske ovisnosti, sada plaćamo treću najskuplju cijenu plina u Europi. Čitam da veleprodajna cijena plina u Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj iznosi od 17,1 do 18 eur/MWh, a cijena na hrvatskoj granici 2017. godine bila je čak 21 eur/MWh! Zašto je bitna cijena na hrvatskoj granici, a ne u Hrvatskoj? Pa zato što je jedan od ključnih dijelova aranžmana kojim je MOL preuzeo kontrolu nad Inom uključivao i dogovor kojim se plin iz domaćih nalazišta na hrvatskom tržištu trebao prodavati po cijeni ruskog plina na hrvatskoj granici!
Možete li zamisliti koji je to gubitak suvereniteta bez ijednog ispaljenog metka? Gdje si danas, bane Jelačiću, trebamo te opet?! Mi građani, to još i ne primjećujemo jer je hrvatsko tržište još uvijek poluregulirano i kućanstva su zaštićena, ali industrija je potpuno izložena. A jeftiniji plin znači konkurentniju industriju, to je dosta lako za shvatiti, zar ne?
U uvjetima kada se hrvatska proizvodnja plina rapidno smanjuje, dijelom i uslijed slabe istraživačke aktivnosti INE, lako je izračunati da će već i samo uslijed tranzitnih troškova plin za hrvatsku industriju uvijek biti skuplji od plina za industriju u Mađarskoj. Naravno i za industriju u ostatku srednje Europe, a da i ne govorimo tko će sve profitirati od tranzitnih prihoda za uvoz plina u Hrvatsku (ako ne znate – tranzitni plinovod ide kroz Mađarsku).
Vidite li sada kako je matematika neumoljiva i zašto je tako teško oteti se pesimizmu? Pa kako sad možete raditi u hrvatskoj industriji, stvarati i biti uspješan i konkurentan?!
Energetika je zaista bila i jest maćeha hrvatskoj industriji svih ovih godina. Imali smo mi energetske stručnjake u politici i političare u energetici, ali rezultat je uvijek bio isti. Legalno je i legitimno da stručnjaci odlaze u politiku, ali obratan smjer jedna odgovorna država i pametno društvo nikada ne bi smjeli dopustiti. A sva ona briga za građane i socijalno ugrožene, jedna je najobičnija prevara i bacanje pijeska u oči. Siromašne i socijalno osjetljive odgovorna država treba zaštiti i više nego što mi činimo, ali ne na račun vlastite industrije ili s netržišnom cijenom energije, nego ciljano – fondovima za energetski siromašne. A da bi odgovorna država i pametno društvo trebali spriječiti da građani uopće i postanu (energetski) siromašni, jasno je svakome i bez ove kolumne. Na ovaj način mi smo naprosto – pomiješali lončiće. Realna cijena energije i energetska suverenost neizbježni su postulati napretka, tek kad se to počne događati, imat ćemo ponovo razloga za optimizam.
A čini se da optimizma kronično nedostaje i u puno širem okruženju. Ako srećom i nismo doživjeli, nego smo o tome samo čitali, atmosfera straha, prizivanje vojske, imigranti kao vječni vanjski neprijatelji, crne majice i košulje - tako neodoljivo podsjećaju na Europu između dva velika rata da je to zastrašujuće. Kako u takvim okolnostima skrenuti pažnju na važne teme kao što su energetska tranzicija, energetska suverenost i energetsko siromaštvo, postaje pravi izazov. Preveliki je to izazov za jednu malu kolumnu poput ove, to je izazov za sve nas. A ako i jesmo podbacili toliko puta do sada, ovaj puta konačno ne bismo trebali. Ulog se čini ogromnim. Nadam se optimističnijem kraju godine. Prosincu.
več 20-ak godina Hrvatska nema, ako je ikad i imala, vodstvo , vladu i predsjednike koji bi iskreno gradili i dizali suverenitet, jačali ju gospodarski , branili ju i čuvali , radili u interesu naroda ! razne protuhe iz bivšegg sistema koji su trgovinom ostali na položajima , svojim znanjem i strukturom rastaču sve Hrvatsko jer ju nisu ni htjeli - al kad je več tu ..privatizacijom su zadužili lakome i lakomislene .sustavno se razgrađuje i uništava . energetika kao krava muzara tu nije nikakva iznimka .plin sam izlazi , šume same rastu , voda teče pa ima i struje ! političarski košmar potpuno odnarođenih spodoba s potpuno poremečenim ljestvicama vrijednosti ,vode međusobnu borbu samo za vlast - jer sad treba ugrabiti za tri života. restrukturiranje državnih poduzeča pomoglo je samo riješiti se , maknuti one koji znaju , a dovesti one koji si uspjeh mjere veličinom provizije....