U kojoj je fazi hrvatska kultura? Žive li neki kulturnjaci i dalje u gotovo socijalističkim uvjetima ili je kapitalizam od ulaska u Europsku uniju još jače zakucao na krhka vrata hrvatske kulture za koju Milanovićeva vlada izdvaja samo 0,49 posto budžeta, što je možda i najniži postotak u cijeloj Europi? Dugogodišnja državna tajnica u Ministarstvu kulture, sada zaposlena u Institutu za međunarodne odnose, Nina Obuljen Koržinek kaže da je “nužno završiti nezavršenu tranziciju” u kojoj je hrvatska kultura zastala.
– Treba nastaviti i ubrzati reformske procese, a neke od njih pokrenuli smo u prethodnom mandatu. Treba razvijati projekt Poduzetništva u kulturi koji trenutačno stagnira te postupno dio kreativnih industrija usmjeriti prema tom modelu sufinanciranja. Treba razvijati model potpore neovisnom sektoru kroz Zakladu Kultura nova koju smo osnovali velikim dijelom i zbog nemogućnosti osiguravanja strukturne, a ne samo projektne potpore neovisnom sektoru. Treba hitno reformirati sustav potpore umjetnicima i definirati status umjetnika. Žao mi je da to nismo stigli u našem mandatu, a vidim da ova Vlada namjerava samo dorađivati postojeći sustav, što prema mome mišljenju više nije održivo. Treba značajno izmijeniti Zakon o ustanovama, dakle upravljanje i financiranje kulturnih ustanova – nabraja Nina Obuljen Koržinek, koja smatra da bi to bio preduvjet da ravnatelji doista dobiju priliku upravljati tim ustanovama, jer sada im broj radnih mjesta, koeficijente i programe određuju osnivači. Tako reformiranim ustanovama, smatra, bit će u interesu otvoriti se i prema neovisnom sektoru.
– Treba definirati i status ostalih koji rade i surađuju u kulturi kako bi se moglo ići prema smanjivanju stalno zaposlenih u odnosu na one koji će biti projektno angažirani. Ovo je posebno važno za izvedbene umjetnosti. Potrebno je ustrojiti nove mehanizme u kojima bi Ministarstvo kulture čvršće surađivalo s gradovima i županijama u planiranju kulturnog razvitka – dodaje Nina Obuljen Koržinek.
Sačuvati vrijedne projekte
Sveučilišni profesor Sanjin Dragojević ističe da je Hrvatska svojedobno izradila kulturnu strategiju. Ali...
– Taj je zadatak obavljen bez izvedbenih papira, tako da je strategija, iako vrlo kvalitetna, ostala mrtvo slovo na papiru. Ministarstvo bi svakako moralo imati svoju strategiju koja bi produljila razdoblje planiranja (koje sada traje 4 do 6 mjeseci!) i uvela višegodišnje natječaje. Tada bi i kulturnjaci svoje djelovanje mogli sagledati na nov način i sačuvati projekte koji su najvredniji. U Zagrebu sam vodio predavanja i seminare koji su bitno podigli kompetencije svih polaznika, ali opet nije napravljena gradska strategija kao okvirni dokument putem koje bi svaka od ustanova ili organizacija znala svoj položaj i vrijednost, a u sklopu s time i obujam financiranja – kaže Dragojević, kojeg brine i trend pada posjeta publike unatoč sve većem broju događaja. Dragojević predlaže i da Vijeća za kulturu imaju izvršne kompetencije, a ne samo savjetne.
– Ulaganje u kreativne industrije u razvijenim zemljama Europe iznosi i više od 7% BDP. Europska unija došla je i do modusa povoljnog davanja kredita za ove djelatnosti. U Nizozemskoj nova kulturna politika definira se na sredini izbornog razdoblja tako da oni koji dolaze na vlast moraju uvažiti mnoštvo instrumenata i mjera koji su bili karakteristični za prethodnu vlast – smatra naš sugovornik.
Daniela Angelina Jelinčić iz Instituta za međunarodne odnose bavi se i kulturnim turizmom te potvrđuje da je stanje u kulturi uistinu teško.
– To nije nikakvo iznenađenje i nije svojstveno isključivo Hrvatskoj. Ako pogledamo u kojem se smjeru razvija kultura kroz programe EU, vidljiv je odmak od kulture shvaćene kao „umjetnost“ prema kulturi shvaćenoj kao „način života“. Neki će to shvatiti kao razvodnjavanje no, s druge strane, to je za kulturu ujedno i prilika: kultura uistinu ima snagu vlastite integracije u ostale sektore, što stvara prilike za dodatno financiranje. Već i u samom nazivu novog financijskog instrumenta EU namijenjenog kulturi, kreativna Europa, vidljiv je taj fokus na širem području koje kultura zauzima. Na isti način UNESCO je upravo osnovao Međunarodni institut za gastronomiju, kulturu, umjetnost i turizam, koji u fokus stavlja kulturu kao način života. Isto je vidljivo i u UNESCO-voj mreži kreativnih gradova koja se fokusira na sektor kreativnih industrija, ali i šire – na narodnu umjetnost i gastronomiju. Kultura ima tu snagu rješavanja problema u drugim sektorima pa je to prilika za proširivanje područja djelovanja, što ujedno znači i priliku za značajnije financiranje – kaže Daniela Angelina Jelinčić.
Kao jedan od sektora najteže pogođenih nesređenim stanjem u financiranju hrvatske kulture najčešće se spominje nezavisna izvedbena, a posebno plesna scena. U njoj je posebno cijenjen kolektiv BADco, čiji je jedan od osnivača Goran Sergej Pristaš, profesor na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.
– Prvi veliki problem suvremene kulturne proizvodnje jest nesamostalnost institucija. To se vidi po načinu postavljanja ravnatelja, zabranama plakata, unutarnjoj cenzuri. Drugi je nepostojanje valorizacijskih procedura, od vidljivosti kritike do evaluacije programa. U Zagrebu je u upravljanju temeljni kriterij uspješnosti institucije menadžment. Vrednovanje programa završava u nekom tihom radu ili neradu kulturnih vijeća koji nigdje nema odjeka. Treći je problem sadržan u tome da nema mogućnosti programskog razvoja. Zaklada Kultura Nova riješila je jedan dio problema institucionalnog razvoja ali, osim Teatra Ulysses, očito svi drugi moraju stalno ostati u istim omjerima u kojima je nemoguće ozbiljnije razvijati program – ocjenjuje Pristaš.
Naglašava da je socijalna sigurnost i u kulturi iznimno važna, ali da u segmentu u kojem radi BADco, uz godišnji prosjek subvencija od oko 30.000 kuna, većina organizacija na plesnoj sceni ne može si priuštiti zapošljavanje ljudi.
U tako uređenom sustavu među rijetkim svijetlim primjerima nalazi se filmska djelatnost koja je formiranjem Hrvatskog audiovizualnog centra potpuno redefinirala modele poticanja audiovizualne proizvodnje. Predsjednik društva filmskih redatelja Antonio Nuić smatra da je hrvatski film danas u neusporedivo boljem stanju nego prije desetak godina.
– Gledatelji idu u kina, međunarodno smo dobro vidljivi, Brešan je nominiran za Europsku filmsku nagradu, Bobo Jelčić je imao premijeru u Berlinu, filmovi nam igraju u Karlovym Varyma, Rotterdamu... Digitalna revolucija omogućila je da naši filmovi stvoreni s neusporedivo manje novca budu na razini onih svjetskih, a novi modeli financiranja prisilili su nas na ulazak u koprodukcije koje potiču razmjenu znanja i međunarodnu kreativnu živost – ocjenjuje Nuić.
Djeluju bolje nego što koštaju
S obzirom na to da smo mala zemlja, govoriti o isključivo tržišnim kriterijima značilo bi odustati od filmske produkcije kao takve, ali trenutačni model po kojem na svaki euro dobiven u Hrvatskoj filmovi donose po jedan dodatni euro iz europskih fondova omogućuje stabilnu proizvodnju.
– Kinematografija je u skromnim uvjetima uspjela živnuti i raditi filmove koji djeluju bolje nego što koštaju. Nažalost, ne samo da nismo nagrađeni zbog objektivnih uspjeha gledanja i gostovanja nego nam je Ministarstvo kulture upravo ukinulo dva milijuna kuna – kaže Nuić, svjestan da se filmaši moraju snaći u novim, iznova težim uvjetima rada.
>> Hrvatskoj su kulturi više davali okupatori nego hrvatska država
Na slici je filmski redatelj, ni manje ni više nego jugonacionalist Brešan. Evo, i večeras je na HRT-u jedan u nizu "hrvatskih povijesnih" filmova "Atentat u Sarajevu" koji od srpskog atentatora stvara junačinu. Hrvatska kultura (filmska) nije u stanju napraviti film o ubojstvu Stjepana Radića u beogradskoj skupštini ali jest u stanju od srpskog atentatora napraviti junaka. E, to vam je bila hrvatska ljevičarska kultura, to je i danas. U najkraćem, to se zove kompleks malograđanštine.