Gotovo tri mjeseca stanari domova za starije osobe živjeli su u izolaciji, dulje nego svi ostali jer stariji su najrizičnija skupina u pandemiji COVID-19 i strogim epidemiološkim mjerama štitilo ih se od zaraze. Nitko im nije smio doći u posjet, niti su oni izlazili od kraja veljače do sredine svibnja. Mnogi su to teško proživljavali, mnoge su obitelji zbog toga patile, a u Zagrebu je sve dodatno otežao potres. Stanari u domovima više no ikad bili su upućeni na ondje zaposlene, koji su dali sve od sebe i radili dvostruko više kako bi korisnicima učinili život u izvanrednim okolnostima lakšim.
– Bilo ljudski bilo profesionalno, psihosocijalnu podršku korisnicima pružili su svi, od čistačica, kuharica, domara, do medicinskih radnika, socijalnih radnika i terapeuta. Odmah je bilo jasno da epidemiološke mjere znatno smanjuju prostor za aktivnosti i srozavaju kvalitetu života i to se nekako trebalo kompenzirati – kaže Nataša Koražija, ravnateljica Doma za starije osobe Park na zagrebačkoj Lašćini.
Video: Alemka Markotić: Moguće je da se cjepivo za koronavirus proizvodi u Imunološkom zavodu
Neke su se korisnice tako vrlo predano posvetile šivanju platnenih zaštitnih maski, itekako korisnoj aktivnosti u prvim pandemijskim danima kada je cijeli svijet oskudijevao u zaštitnoj opremi. Većina ih se prilagodila okolnostima i prihvatila mjere zaštite, no neki su novu situaciju jako teško podnosili i nisu shvaćali zašto im se brani izlazak kad oni kroz prozor na ulici vide ljude, među kojima i one starije. Kad je onima koji su nekoliko puta tjedno morali iz domova na hemodijalizu rečeno da će ostati u bolnici jer je tako sigurnije, mnogi su se uznemirili i odbijali ostati, što je opet zahtijevalo dodatnu psihosocijalni angažman stručnjaka koji su ih razgovorom suočili s činjenicom da tim otporom, osim sebe, ugrožavaju i druge. Bilo je i članova obitelji koji su verbalno napali djelatnika doma zbog nemogućnosti posjeta. Kako bi sve to premostili, po domovima su osmišljavali dodatne sadržaje i nadograđivali postojeće, a korisnicima su odlazili i u dućan po šampon za kosu ili pastu za zube.
Ružičnjak i ljekovito bilje
– Kako bi ventilirali pritisak, vježbalo se dodatno u malim grupama po petero, umjesto po 20-ero kao inače. Razgovaralo se o temama koje korisnike muče i zanimaju. Jako se vrijednim pokazalo što smo otpočetka transparentno govorili o svim informacijama vezanim za koronavirus, samoj bolesti, načinu čuvanja zdravlja, obavještavali o rezultatima testiranih koji su svi bili negativni... Sreća je da imamo zatvoreno dvorište pa su korisnici mogli šetati na otvorenom, voziti bicikle, hodati s nordijskim štapovima, igrati stolni tenis i baviti se ružičnjakom i ljekovitim biljem. Jako im se svidjela tjelovježba uz glazbu na balkonima, nakon doručka, to ćemo zadržati, prije smo vježbali u grupama po katovima – govori Štefica Karačić, ravnateljica zagrebačkog Doma za starije Centar.
Teško pokretne i nepokretne koji ni telefonom ne mogu kontaktirati s bližnjima, medicinske sestre s njima su povezivale videovezom, barem da vide u kakvom su stanju, da su u čistom... Neki su, nažalost, u ovakvim okolnostima dočekali i svoj kraj, neovisno o pandemiji, a obitelji su bile zahvalne barem na tim zadnjim slikama.
8880 metara uz stepenice
– Osoblje u domovima radilo je po smjenama, negdje su spavali danima u staračkim domovima odvojeni od svoje obitelji. U početku su se i sami bojali kad bi netko od korisnika dobio temperaturu, no zagrebački domovi razradili su procedure s detaljima poput onih što će u kojem trenutku poduzeti porta, što kuhinja itd. pa su se vrlo brzo dobro “ušemili” i ondje proboja virusa, srećom, nije bilo, a spremniji su i, zlu ne trebalo, dođe li do drugog vala. Kako život nosi dobre priče i u najgorim trenucima, svjedoči i 76-godišnji Žarko Ciprijanović iz Parka. On je od 5. travnja do 12. svibnja prešao 8880 metara penjući se po domskim stubama, čime je ne samo održavao vlastitu kondiciju nego se i popeo na visinu višu od Mount Everesta (8848 m)! – Inače sam svaki dan šetao od Lašćine po Voćarskoj i Vončininoj preko Ribnjaka do Dolca, 55 minuta mi treba, to je oko pet-šest kilometara. Kad je to postalo nemoguće, počeo sam se penjati po stepenicama u domu, da održim kondiciju. Jedan dan mi je socijalna radnica Božić rekla: “Dajte si zapisujte koliko prijeđete!” pa sam si zadao cilj. I prešao sam tako ukupno 2643 kata, odnosno 63.432 stepenice široke 14 centimetara, ukupno 8800 metara, što je više od visine Mount Everesta – kazao nam je ovaj vitalni gospodin, strojobravar po struci, koji se cijeli život bavio nekim sportom, od nogometa, plivanja do stolnog tenisa.
Kiflice ili zaraza?
Marici Čičin iz Osijeka 67 je godina, već je prabaka, ali za sebe kaže kako nije “klasična” umirovljenica ili domaćica. Obožava druženje i kretanje, a posebno svoj Likar, odnosno društvo likovnih umjetnika amatera. Za pandemije koronavirusa najteže joj je, tako, palo što nije mogla u atelijer. – No, ostale su mi boje i platna pa sam slikala kod kuće – smješka se Marica. – Rizična sam skupina samim time što sam starija, no srećom, osim kostobolje i migrena, ne patim od težih kroničnih bolesti zbog kojih bih bila u većoj opasnosti u slučaju zaraze koronavirusom. Koliko sam god mogla, slušala sam upute stožera civilne zaštite, kako nacionalnoga tako i lokalnoga.
Na mobitelu sam svakodnevno provjeravala gdje je novo žarište i koji je broj oboljelih. U trgovinu nisam ušla sigurno mjesec dana, kada je bilo najkritičnije. Kći mi živi u istoj kući pa mi je redovito donosila namirnice. Suprug Ivan i ja isto smo godište pa smo ostajali doma i čekali da sve to prođe – nastavlja naša sugovornica. Nije joj, ističe, ništa nedostajalo. – Inače nisam opsjednuta hranom, čega nema, bez toga se može. Odvagnula bih što mi je važnije: stajati sat vremena u redu kako bih dočekala kvasac pa zamijesila kiflice ili izbjeći zarazu – prikazuje ona. Spašavalo ih je, kaže, maleno dvorište, gdje su se ukućani družili kada bi bilo lijepo vrijeme. – A susjedima smo mahali preko ograde – dodaje. – Više sam spremala, uočavala sam više prašine, a kada se moglo, suprug i ja smo odlazili u šetnje po par ulica dalje od naše kuće. Više smo se sa širom obitelji počeli družiti. I konačno, posljednjih dana smijem ponovno u naš atelijer – sretna je ona.
Nije strašljiva po prirodi pa ne može reći dase plašila zaraze, ali je svakako bila na oprezu. – Stava sam kako moraš imati i sreće, ili biti peh pa izaći na ulicu i proći taman kada je netko zaražen na istome mjestu kihnuo. U svakom slučaju, kaže se da sudbinu ne treba izazivati. Ukratko, nisam se plašila, ali nisam se previše ni junačila – rezimira ova Osječanka. Ipak, bilo je nekoliko situacija kada se ozbiljno zapitala nije li se i ona zarazila opasnim virusom COVID-19. – Baš pred izbijanje epidemije operirala sam vene. Dobila sam temperaturu i mučile su me glavobolje pa nisam bila sigurna je li to posljedica operacije, obična prehlada ili možda koronavirus – priznaje nam. Ne strahuje, tako, ni od eventualnog drugog vala koronavirusa, koji bi nas možda mogao pogoditi na jesen. – Nakon prvoga šoka, ipak smo svi mi naučili kako se ponašati i bit ćemo, ako do toga dođe, mnogo pripremljeniji.
Mi smo Slavonci izdržljivi, svašta smo progurali – zaključuje. – Još uvijek su na snazi neka ograničenja koja teško padaju našim korisnicima. Moram reći da su mentalno klonuli i teško podnose ovu izolaciju. Jedva čekaju da se sve vrati u normalu i da ponovno u normalnim uvjetima vide svoje najmilije, a ne u posebnoj sobi na 20 minuta, bez dodira i na metar i pol razmaka – rekla nam je socijalna radnica u jednom međimurskom Domu za starije osobe. Najteže je bilo od ožujka do sredine svibnja. – Djeca nam nisu mogla dolaziti u posjet, a mi smo se trudili nekako zabaviti, samo da ne mislimo na to. Vrijeme sam si kratila šivanjem maski za zaštitu od koronavirusa. Maske su u boji, ne one bijele kakve su nosili na televiziji. Imamo toliko slobodnog vremena da bih i od čipke maske napravila samo da znam vesti čipku – šali se Emilija Benko (79) koja posljednje tri godine živi u Domu u Praporčanu. Do mirovine je radila u MTČ-u, bavila se poljoprivredom i podizala djecu. Kći joj je ostala u Međimurju, a dvojica sinova žive u Sloveniji i Njemačkoj. S njima se čuje samo telefonom. – Ovdje u domu nam je dobro, imamo dovoljno hrane, a kaj nam drugo i treba? Star, nemoćan i bolestan čovjek ne može biti Bog zna kako dobro. Mladost je mladost – kaže nam Emilija,
koja je u dom stigla iz Svetog Martina na Muri. – Imam ovdje prijateljice s kojima rado razgovaram, družimo se... Gledam televiziju, slušam radio, pročitam novine. Stožer nisam pratila jer se u 14 sati odmaramo. Kaj bih se živcirala... Umorna sam dosta, imam šećernu bolest i ne zanima me puno toga. Korone se ne bojim. Nisam mlada i nemam se više čega plašiti – veli potišteno. Neke od mjera ublažene su 18. svibnja. Sofija Rodek Lončarević (77) iz Doma Novinščak u Čakovcu kaže da je teže osoblju koje se 24 sata brine o njima. – Nama fali to da odemo do frizera ili s obitelji u grad na kavu. U ovo vrijeme sam obično razmišljala o moru jer sam na ljetovanje odlazila prije djece i unučadi. Sad je sve to odgođeno. U domu štrikamo kvadratiće za djecu iz Afrike, igramo “bingo” i vježbamo uz razmak od dva metra. Sreća je što imamo veliko dvorište. Ali, tiska nas nekako u srcu. Prošla su tri mjeseca otkako smo u karanteni. Počelo je 29. veljače. Prije karantene su mi dolazili sinovi, snahe i unuci, posjeti su mogli trajati koliko hoćete, mogli smo u dnevni boravak i popiti kavu. Razlika je golema. Dezinficiramo ruke i peremo ih češće nego prije. Virus je opasan za nas starije. Svi imamo djecu, unuke i praunuke pa se bojimo i za njih. Opterećeni smo. Nadam se da neće još dugo trajati – kaže Sofija, koja je radila u pošti u Čakovcu, a u domu je tri godine. – Šišam i friziram kolegice u domu, šišam i muškarce. Imam još sigurnu ruku. Trudimo se što više smijati. Cimerica i ja smo si super i dobro nam je. Ali, nije to to. Prije smo se znali kolektivno odšetati do “starog placa” na kavu. Sad smo se i toga zaželjeli – kaže.
Od 1. lipnja ublažene su još neke mjere. Tako je, na primjer, u Domu za starije Trnje omogućen ulazak posjetitelja uz pridržavanje epidemioloških mjera svakim danom od 9.30 do 11.30 i od 15 do 17 sati. Za korisnike odjela za pojačanu njegu posjeti se najavljuju na telefon za idući dan, dva puta tjedno po pola sata u sobi ili vrtu. Posjetitelji su obvezni koristiti svoju zaštitnu masku, proći dezinfekcijsku barijeru, dezinficirati ruke, pristati na mjerenje tjelesne temperature i potpisati izjavu da nemaju simptome COVID-19. Obvezno je i dalje pridržavati se mjera fizičke udaljenosti od dva metra. Karlovčanka Nada Dupin već je tri i pol godine u karlovačkom Domu za starije i nemoćne Sveti Antun. – Osam sam godina isprva živjela sama u stanu nakon što mi je suprug umro, a toliko sam još čekala da dođem u ovaj dom. Bila sam jako dosadna svima i jedva sam čekala na svoje mjesto. Jako sam društvena osoba i to je valjda doprinijelo tome da se u koronakrizi uopće nisam bojala, već sam umirivala druge na katu. Pratila sam vijesti, slušali smo i kada se virus probio u staračke domove po Hrvatskoj. Razgovarali smo o tome, komentirali, prepričavali, strah vas uhvati, ali nisam bila ni u kakvoj depresiji zbog toga. Ma nema potrebe. O nama se u domu odlično brinu pa su tako odmah na početku odlično reagirali: odmah su uveli stroge mjere zaštite, što se to pokazalo odličnim potezom
jer kod nas nije bilo oboljelih. I to vas ohrabri, jer znate da se oni brinu za vaše zdravlje – ističe gospođa Nada. Kaže da se više bojala za djecu. – I sin i kći su me stalno zvali. Bili su nam zabranjeni posjeti, a sada nam mogu na 15 minuta doći posjet u vrt iza doma, ne u sobe. Rekla sam svojima da ne moraju dolaziti dok sve ne prođe. Imama punu vitrinu njihovih slika i stalno ih gledam, a svaki se dan čujemo na mobitel. Osim toga, sin i kći cijelo su vrijeme radili i bolje je da misle na sebe i svoje zdravlje. Imam i dvije unuke i za Božić su mi napravile šalicu sa svojim slikama; gledaju me i belje mi se. Ta mi je šalica na hladnjaku i, kada ležim u krevetu, gledam u njih. Tako da ih svaku večer prije spavanja gledam, pa se onda i ja njima malo beljim – kaže nam kroz smijeh gospođa Nada. Dodaje da je na svom katu u domu najmlađa, pa društvu često kuha kavu i pomaže im. – Nedostaju mi aktivnosti, posebno vježbe. Ja sam se 40 godina bavila rekreacijom, proputovala cijelu tadašnju Jugu s tom ekipom jer smo išli na natjecanja. S njima sam se nalazila prije korone i to mi nedostaje, ali mi ne nedostaje to što ne smijemo još ići izvan doma. Zašto bismo išli, zar se treba netko zaraziti? Proći će sve to, pa ćemo ići kamo tko želi. Meni vrijeme jako brzo prolazi. U slobodno vrijeme gledam dokumentarne serije o životinja, to obožavam, i puno čitam. A da pronađu cjepivo, cijepila bih se. Iako se nikada nisam cijepila protiv gripe, protiv ove korone bih; starija sam, nov je virus i jako zarazan – dodaje nam ova pozitivna i vedra gospođa koja dodaje da je u životu već imala i teške bolesti i puno radila jer je s mužem u život krenula bez ičega, a stvorila puno, tako da od ovakvih stvari više doista nema straha.
Bilo je puno strepnji
U istom su domu Barica Križančić i suprug joj Stjepan; u studenome će proslaviti 60 godina braka. Njoj je 77, a suprugu 83 godine. – Nas smo dvoje takvi da bismo se prilagodili svuda. Tako je bilo i u životu. Nije nam bilo ugodno kada je sve to počelo, pa se govorilo da je virus ušao u domove, pa je jako puno starijih ljudi umiralo. Sve smo to čuli na vijestima, razgovarali smo o tome, a puno su nam pojasnili i ljudi koji se brinu o nama u domu. Vidjeli smo koliko su si oni truda dali da nas zaštite od korone. Nitko nije smio u dom, mi nismo smjeli van i u tome ih podržavamo, to je bilo dobro. U jednom smo trenutku i jelo svi dobivali u sobama, stalno su pazili na naše zdravlje, a to vas onda utješi. Samim time što nismo o svemu tome morali sami misliti, već to puno znači. Pa zato smo i došli u dom, da se sada drugi brinu o svemu – kaže nam gospođa Barica i zaključuje kako svemu dođe kraj, pa će i pandemiji: – Ne bojimo se ni jeseni i toga o čemu govore, da bi se virus mogao vratiti. Mi smo sigurni da će u domu opet napraviti sve što mogu da nas zaštite pa, što bude, bit će. Puno smo toga u životu već prošli, doživjeli strahova, strepnji, bolesti, tako da ovo nije nimalo drugačije.
Da je moj posao bio ugrozen zbog korone i da nisam radio jedino sto bih presao udaljenost od kuce i ducana ali nazalost nije bio