Svaka umjetnost strastveno, gotovo do samoponištenja, nastoji istražiti i dodirnuti svoje krajnje granice, vraćajući se time prapočetku i novom rođenju. Slikarstvo nakon pobune spram svake figuracije i deskripcije, završava na praznome platnu. Glazbena konkretnost i atonalnost skončavaju u tišini, kiparstvo u slučajno odlomljenom kamenu, film u crnom “blanku”, kazalište na praznoj pozornici.
„Empty space“. Prazni prostor. Zove se tako knjiga Petera Brooka, slavnog britanskog kazališnog redatelja, scenarista i teoretičara. „Svaki prazni prostor mogu proglasiti pozornicom. Potreban je samo jedan čovjek koji njime hoda i netko tko ga gleda da bi otpočeo kazališni čin“. Prazno platno, tišina, prazni prostor. Mi postajemo ovo posljednje. Proglašavamo taj prazni prostor pozornicom, ali nedostaje ono bitno prema Brooku; netko tko tim praznim prostorom hoda. Gledatelj je ne samo jedan, ima ih mnogo, cijelo mnoštvo, sve naše skrbne, vrijedne i zabrinute političke elite sa svojim redateljskim konceptima u rasponu od intimističkih drama do spektakla.
U tome permanentnom workshopu, tom antitalent campusu, brainstormingu ingenioznosti, ima svega; volje, novca, odlučnosti, ali više nema onog Brookova šetača po praznome prostoru. Nema ga niti će ga biti. On je zauvijek otišao. Vladimir i Estragon prije će dočekati nedolazećega Godota nego što će se taj prokleti, a nužni hodač, taj bezvrijedni, ali neophodni stvor i njegov hod, koji će besmislu dati smisao, pojaviti. On je odavno u Njemačkoj. U Irskoj. U Nizozemskoj. Bio je taj hodač u hrvatskome teatru apsurda silno strpljiv. Služio je gledateljstvu da mu da privid teatra. Nitko ga nije pitao kako mu je, ima li posla, kakva mu je plaća, čime hrani djecu, gdje stanuje. Od njega se nije očekivala ni gluma, ni nastup, ni drama. Od njega se očekivalo samo neka bude tu zbog privida. Neka gledateljstvu da smisao. A onda je u garderobi ostavio svoje izgažene tenisice iz srednje, svoje traperice s rupama koje nisu dizajnerska dosjetka i kupio jednosmjernu kartu Županja – Frankfurt.
Prostor je prazan, pozornica je prazna i zato više nije pozornica. Ali se zato gledateljstvo ne da. Ono je uporno i žilavo. Ono se prepire tko je propustio priliku prije mnogo godina, tko je griješio više ili manje, čije su ideje darovitije, a Brookova šetača odavna nema. Otišao je. I nećete ga susresti ni na onim neodoljivo zanimljivim TV vijestima o blagdanima s naplatnih kućica kad se iz tuđine vraća u okrilje domovinskog zagrljaja. Jer nema se komu vratiti. Osim grobljima. I svojim brojevima mobitela koji vise na beskrajima pustih kuća oglašavajući prodaju. Dok se proteklih desetljeća činilo kako je dramatično, dok su osnivani stožeri za obrane tvornica, dok su bijedne otpuštene radnice tumarale ulicama, dok su nicali šatori, oklopnici štitili povorke, bilo je to idilično vrijeme u kojem se činilo kako postoji nešto dramsko i dramatično, zbivanje koje ima smisla, makar imalo i nesretne svršetke. No došlo je vrijeme bez dijaloga, bez raspre, bez sukoba, došla je idilična utiha kad je odustao i taj prvi i posljednji hodač. Nije to ništa strašno, nego prekrasno. Gospodo iz gledališta s najviših adresa, to je vaša šansa. Ta prazna pozornica, prazni je prostor vaša prilika. Nije to ujedno ništa novo. Odavno su moderni redatelji pod svaku cijenu publiku htjeli učiniti dijelom scenskoga zbivanja, pretvoriti je u glumce i sudionike. Stoga izvolite, zauzmite svoje mjesto, nastupajte. Dajte maha svojoj neobuzdanoj mašti. „All the world is the stage“. Cijeli je svijet pozornica, govorio je Shakespeare. Možda ne cijeli svijet, ali u svakom slučaju, cijela je Hrvatska vaša pozornica. Zašto da, kvragu, taj Kvarner s Opatijom bajnom zjapi tako prazan, da ga noću obasjava svjetlost lađica u kojima ribari love svježu ribu za Igora i njegovu čudesnu „Ribarnicu“ u Voloskom. Izbrišite jedini grafit iz toga zemaljskoga raja, na kojemu piše „Volim te“.
Umjesto tih besmislenih čamaca i koćarica, dajte mašti maha. Ne jedna amerikanska tristometarska LNG jahta, nego točno onoliko koliko ih stane u tu kvarnersku kvadraturu nasilja, gluposti i sluganstva. Jedna do druge. U slavu Rijeke kao europske prijestolnice kulture. Proglasite 194 LNG brodine performansom, hepeningom, instalacijom, naručite milenijske fotografije, napravite iz toga event. Sagradite golemi akvarij u kojem će neizmjerne količine bojnoga otrova klora, u pothlađenom moru, pred očima europskih kulturtregera ubijati preostale žive kvarnerske vrste. Društvene će mreže vrvjeti selfijima kako klor ubija oradu, jato srdela, škarpinu i brancina. Budite, gospodo, veseli jer dolazi vrijeme bez hodača po praznoj sceni, kad za vaše kreacije neće trebati posebni zakoni. Doista je ljepši pogled na plinsku elektranu nego na rijeku Cetinu, na vrištine golih brda poput onih iz „Ubojstava u Walesu“, negoli na ono što se nekoć tako prozaično zvalo hrvatskim šumama. Nakupujte još više starih šesnaestica koje će pokvarene kružiti nad Pulom, ostavljajući svojim vratolomijama bez daha zadivljene turiste, utjerujući strah u kosti neprijateljima na koje bi se mogle srušiti.
Sazrelo je vrijeme da se klijentelističke bande više ne moraju skrivati. Došao je čas da krađa javnih dobara i novca prestane biti tajno ljubavništvo. Dajte tim vezama zakonska prava, napravite velevjenčanja s fotogalerijama. Poput hrupa, nahrupite, dakle, na tu praznu pozornicu, na taj emty space zvani Hrvatska i dajte si svi skupa oduška. S lakoćom ćete se dogovoriti o ulogama, prividno dobrih, stvarno zlih, lažnih pobunjenika i još lažnijih proroka. Dočekajte spremno nova, svijetla vremena koja će veliki strah pretvoriti u veliku radost. „Nećemo“ pretvorit će se u „hoćemo“: Hoćemo biti hot spot. Zašto drugim državama EU dajete prednost? Zašto smo i opet zaobiđeni u dodjeli imigrantskih kvota? Umjesto nužno nam potrebnih trideset tisuća godišnje dodijelili ste nam samo bijednih 7 tisuća. Ako Italija ne pušta te dragocjene lađe k sebi, dajte ih nama! Naše su im luke širom otvorene. Sve osim riječke. Jer tu su 194 plutajuća LNG terminala.
Puno govora o jedinstvu, no bez konkretnih rezultata na EU summitu o migracijama
