Biti sindikalni vođa pune 22 godine, nedavno osvojiti i sedmi četverogodišnji mandat, Damira Bačinovića, povjerenika Sindikata metalaca u riječkom brodogradilištu “Viktor Lenac”, čini jednim od najdugovječnijih sindikalaca na hrvatskoj radničkoj sceni. Široj je javnosti postao poznat kada je u socijalizmu privatizirani škver, istican kao primjer dobrog poslovanja i sposobnog menadžmenta u liku Damira Vrhovnika počeo tonuti i 2004. završio u stečaju obilježenim žestokim nadmetanjem lijevih i desnih, SDP-a i HDZ-a. Četiri godine poslije stečaj je uspješno okončan, a politika i političari s kojima je u godinama agonije vješto pregovarao, koristio ih koliko su i oni njega, otvorili su Bačinoviću vrata za drugu karijeru.
“Tukao” se s Vrhovnikom
Mogao je birati, no odbio je tada Ivu Sanadera, prije toga i Ivicu Račana, zahvalio se na ponudi da bude u upravi novog “Lenca” i ostao – sindikalac. Nikad, uvjerava ovaj 57-godišnjak, koji je u Rijeku na školovanje došao kao mladić iz Suhog Polja, počeo u škveru kao dizaličar i poslovođa, završio višu strojarsku, pa postao profesionalac u sindikatu, nije bilo dileme.
– Moja je jedina stranka bio i ostao “Lenac”, a kad su me prozivali, najžešće kad sam se kao gost pojavio na saboru HDZ-a, odgovorio sam da ću, ako je to u interesu “Lenca”, sjesti za stol i s crnim vragom i ići gdje god treba – kaže. Zbog toga je, prema mišljenju jednih, zaslužio spomenik, a za njemu nesklone bilo je to neprimjereno ponašanje. – Ponosan sam na put koji sam prošao, od 1992. kada smo osnivali podružnicu pa do danas kada sam izabran da je vodim sedmi put. Pokazuje to da radnici imaju povjerenje u mene – ističe Bačinović.
Metalci su oduvijek, i kad je bilo 1200 zaposlenih i sad kad ih je 500, većinski sindikat u Martinšćici, 75 posto radnika njegovi su članovi. Bačinović može preuzeti zasluge i za to što je u “Lencu” potpisan prvi kolektivni ugovor u samostalnoj Hrvatskoj. Bilo je to u Vrhovnikovo vrijeme, a iako su se od tada izmijenile tri uprave i dva stečajna upravitelja, kolektivni ugovor je konstanta. – Svojevrsni je presedan u nas i to što on vrijedi samo za članove sindikata, a na ostale se primjenjuje pravilnik – kaže Bačinović te dodaje da su božićnice, uskrsnice, regres, dar djeci i jubilarne nagrade članovima zajamčeni. Kolektivni ugovor pritom nikad nije bio formalnost, a ni u posljednje dvije godine, kada se bilježi minus u poslovanju, nije bilo korekcija. A u stečaju, jer se dobro radilo, bile su isplaćivane i trinaeste plaće.
S druge strane stola Bačinoviću su uvijek bili jaki igrači, ali on nikada nije zaboravio što mu je cilj – za radnike izvući najviše. Vrhovnik, o kojemu se, kaže, može govoriti ovako ili onako, ali mu se mora priznati da je imao kvalitete vrhunskog menadžera, shvatio je da je jači ako ima uređen odnos sa sindikatom. – Znao je napraviti ustupke, ali kad je trebalo, postavio bi se. Tukli smo se s njim za dva posto plaće i nikad ih nismo dobili – prisjeća se. Iz današnje perspektive, bez straha da će mu biti zamjereno, kaže da je Vrhovnik, kojega većina smatra glavnim krivcem za propast “Lenca”, mogao uspjeti.
– Da mu se nije dogodila nesreća s rukom i da se nije uplela politika, on bi tu priču zaokružio. Pa, zahvaljujući ulaganju iz tog vremena, preživjeli smo stečaj. No, kad se uplete politika, pa malo udari i slava u glavu, čovjek se izgubi, ambicije postanu nerealne, a upravo se to dogodilo – objašnjava.
Polančec i Šuker “na vezi”
No, politika je i dalje bila u Lencu, pa Bačinoviću nije bilo druge nego zbližiti se s njom.
– Nesreću “Lenca” nastojao sam iskoristiti za dobro, morao sam se nametnuti i to sam učinio. Na svoj način. SDP i HDZ nadmetali su se preko “Lenca” koji je bio na izdisaju. Račan i Linić su pomogli, za što smo im zahvalni, ali kad ga je trebalo spasiti, odustali su, prestrašili su se. Onda je na vlast došao HDZ, ali u prvo vrijeme nisu marili. Neću vam reći kako, preko koga i koliko je trajalo, ali došao sam do Sanadera i uvjerio ga da mu je “Lenac” prilika da “uđe” u za njih neosvojivu Rijeku. Jednostavno sam ga uvukao u tu priču. On je vidio priliku za stjecanje političkih bodova, a ja priliku za “Lenac” i, da nisam zaigrao na tu kartu, završili bismo kao deseci drugih – otvoren je Bačinović.
Iz toga se vremena pamti da je u samo godinu dana nekadašnji premijer u tri navrata došao u Martinšćicu, uvijek na Bačinovićev poziv, a s ministrima Damirom Polančecom i Ivanom Šukerom sindikalac je stalno bio “na vezi”. Logistika u toj misiji bio mu je Karlo Radolović, tada direktor Uljanika i predsjednik Odbora vjerovnika “Lenca”.
Izlazak iz stečaja predsjednik Vlade proslavio je s radnicima u škveru kao svoju veliku pobjedu, no bio je to i Bačinovićev uspjeh. Neki mu koketiranje s politikom zamjeraju, ali činjenica je da je odolio njenu zovu i da danas, u svom posljednjem mandatu nakon kojega će najvjerojatnije u mirovinu, radi isto što i prije dva desetljeća.
– Po Korzu hodam uzdignute glave, a u ove četiri godine zadaća mi je ojačati podružnicu. Moja će prava ostavština biti stabilan “Lenčev” sindikat, čijem će vodstvu dobrobit radnika uvijek biti na prvom mjestu – zaključuje.
