Za vrijeme dok je radio u Rafineriji nafte Rijeka Slavko Linić kao rođeni Grobničanin preko automotodruštava bio je uključen u organizaciju utrka i u upravljanje objektima na Grobniku.
– U to vrijeme Auto-moto društvo Kvarner je upravljalo objektima na Grobniku. Željko Lužavec je bio predsjednik društva, tajnik društva bio je Nikola Vrcić, no tamo je bio i Slavko Linić. Ivan Frančišković bio je službeni spiker na utrkama – kaže Igor Eškinja, proslavljeni hrvatski motociklist. Linić je u Auto-moto društvu Kvarner, među ostalim, bio zadužen za organizaciju naplate ulaznica. Na Grobniku se, naime, u povodu utrke za Grand prix znalo okupiti i do 100 tisuća gledatelja. Trebalo je držati red, naplatiti karte i sve te ljude napojiti i nahraniti. Na Grobniku se vrtio golem novac. Vrijedilo je pravilo da se tamo „pola pije pola šarcu daje“.
Utrke su redovito otvarali visoki jugoslavenski funkcionari: predsjednik ili potpredsjednik savezne vlade. – Slavko je vodio naplatu ulaznica, bio je jako angažiran i doprinosio je – kaže jedan Linićev rođak. – Kako je bio podrijetlom Grobničanin, Linić se maksimalno zalagao za utrke, volio je te stvari. Svi smo mi iz Rafinerije morali doći na Grobnik na otvaranje utrka jer su znali doći ili zamjenik ili predsjednik SIV-a. Kako je Ina bila glavni sponzor utrka, morali smo biti na otvaranju iako nam je to bila muka – kaže Željko Bevandić, Linićev kolega direktor iz Rafinerije. No automotoutrke na Grobniku jako su puno koštale pa je netko, osim Ininih sponzorskih donacija, morao pronaći dodatni novac za spektakl.
"Imao je osjećaj za novac"
– Linić je uime organizatora kao menadžer putovao u Rim tražiti novac od sponzora. Imao je osjećaj za novac. Bio je tada, a i sada aktivan na Grobniku – kaže Milan Trbojević, nekoć šef Saveza komunista i Radničkog savjeta u Rafineriji. U svakom slučaju, utrke na Grobniku redovito su održavane, spektakl je bio zajamčen, a sponzori osigurani.
Linić se i poslije kao gradonačelnik Rijeke 90-ih godina zalagao za povratak stare slave utrka na Grobniku, međutim nije u tome uspijevao. Naime, teren na kojem je automotodrom je državni pa se nije moglo pronaći privatnog ulagača. Sad su papiri i imovinskopravni odnosi riješeni, međutim više nema ulagača. Čak je i Bernie Ecclestone jednom prigodom dolazio na Grobnik, ali i odustao od svega.
Ivan Frančišković, prijatelj Slavka Linića, inače profesor na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, 1995. godine objavio je monografiju „Velike nagrade, stoljeće automoto športa u Hrvatskoj“. U toj knjizi, koju je tadašnji gradonačelnik Rijeke Linić obilato sponzorirao, na stranici 267., uz objavljene fotografije, Frančišković hvali svoje prijatelje Željka Lužavca i Slavka Linića za kojeg piše: „Dok je još radio u Ini, Slavko Linić obilato je pomagao automobilističke i motociklističke utrke. Kao dugogodišnji član AMD INA i AMK Kvarner učinio je mnogo za gradnju i razvoj grobničke piste.”
Monografija je zapravo povijesni pregled automotosporta u Hrvatskoj uz veliki broj fotografija. Međutim, u Ina Rafineriji nafte Rijeka krajem 80-ih godina došlo je do oštrog sukoba između financijskog direktora Linića i užeg kolegija Rafinerije. Budući da je Fikret Abdić, moćni direktor Agrokomerca, bio pod istragom, a Jugoslavija tonula sve dublje u gospodarsku krizu, Rafinerija se našla u financijskim problemima.
"Oni su vrijedni ali svoji"
Iako je Rafinerija imala goleme rezerve goriva, Linić kao šef financija nije unutar sustava imao moć raspolaganja rezervama, odnosno nije mogao prodavati naftu na tržištu kako bi Rafinerija bila likvidna. Stoga je došao u sukob s najmoćnijim ljudima Rafinerije, generalnim direktorom Željkom Gruičićem i direktorom OOUR-a Urinj Željkom Bevandićem koji danas tvrdi da je njegov sukob s Linićem izbio „zbog trivijalne stvari“. No je li to doista tako?! Linić je smatrao da Rafinerija ima pretjerano velike zalihe nafte i derivata, odnosno „zaleđen novac u nafti“ koju pod hitno treba distribuirati na tržište i dobro prodati. S druge strane, ostali članovi upravljačkog kolegija mislili su da treba raditi na siguran način.
Smatrali su da proizvodnja ima svoje zakonitosti prema kojima moraju postojati zalihe nekih proizvoda kako bi Rafinerija nafte mogla normalno funkcionirati. – Linić i ja smo na jednom kolegiju došli do žestokog sukoba koji je bio poslovni, a ne osobni ni privatni. Svugdje je rat između direktora proizvodnje i financijskog direktora. Proizvodnja hoće da se normalno radi, a financije da ima što manje zaleđenog novca. U tom je između nas uvijek bio sukob – prisjeća se Bevandić.
Uglavnom, nakon toga sukoba, 1989. godine Linić je podnio ostavku na mjesto financijskog direktora Rafinerije. – Svi smo mi, ja kao direktor OUR-a Urinj, kolega direktor OOUR-a Mlaka i glavni direktor Gruičić željeli da Linić i dalje ostane u Rafineriji. Više nas je sudjelovalo u toj raspravi i nama je bilo žao što je on napustio Rafineriju. Zbog njega nismo imali problema, imao je dobre odnose s bankama, s tadašnjim SDK. Gruičić je s njim obavio razgovore, no Slavko, kad jednom donese neku odluku, onda se možeš slikati. Ti Grobničani su malo rabijatni, neka se ne uvrijede, ali to im je u karakteru. Oni su vrijedni ali svoji. Linić je znao reći da je Grobničanin, što znači da ne odstupa. Zapravo je nepoznanica zašto je napustio Rafineriju – opisuje Bevandić.
Napustio Rafineriju, ali ne i naftni biznis
Suprotno od Bevandića, Milan Trbojević tvrdi da je Linić otišao iz Rafinerije jer je imao ambiciju postati glavni direktor, ali su se kadrovi odani Željku Gruičiću tome usprotivili. – Želio se natjecati za glavnog direktora Rafinerije. Kolektivno rukovodstvo nije dalo da on to bude zbog prijeke naravi – tvrdi Trbojević koji s Linićem zbog Gruičića više nikada nije razgovarao.
– Mi, kolektiv, nismo dali Gruičića koji je dvanaest godina vodio Rafineriju, nije bilo boljeg direktora. On je vodio tvrtku kako treba. Ipak, nismo Slavku zbog toga zamjerali, nego smo mu zamjerali što je Gruičićeve ideje pripisivao sebi. Na primjer, Željko je na kolegiju iznio ideju da treba tužiti državu, odnosno SIV zato što zbog dirigiranih cijena nafte trpimo gubitke, a Linić je to sebi pripisivao. Nositelj ideja bio je Gruičić, a Linić je prisvajao tuđe ideje – objašnjava Trbojević.
No prema Bevandićevu mišljenju, Linić nije imao ambiciju postati direktor Rafinerije budući da je Gruičić bio direktor kojeg su svi cijenili i koji je potekao iz Rafinerije. – Nijednog trenutka Slavko nije pokazao želju da bude prvi čovjek Rafinerije – tvrdi Bevandić.
Ipak, Linić je, kako će vrijeme pokazati, definitivno napustio Rafineriju nafte Rijeka, ali ne i naftni biznis. Zanimljivo, iako je gotovo jedno desetljeće bio financijski direktor moćnog poduzeća, Linić od Rafinerije nafte Rijeka nije uspio dobiti stan. – Nije se Linić u Rafineriji posebno obogatio, nije dobio čak ni stan – kaže Trbojević. Naime, Linić je cijelo vrijeme živio u stanu prve žene Berte, odnosno u stanu njene majke, dakle punice, koja je bila jako religiozna. Doduše, Slavko i Berta Linić imali su kuću na Krku, u Vantačićima, ali stan dobili nisu iako je Linić u Rafineriji bio među pet-šest najutjecajnijih ljudi i jedan od najbolje plaćenih direktora.
Bio je druželjubiv
Kako je na to gledala Berta, ne znamo. Ali ono što se zna – Linić je s prvom ženom Bertom rijetko izlazio. – U odmarališta nikad nije dolazio sa ženom Bebom, ona je bila trgovkinja. Rukovodna naftaška sorta bila je mudra, imali su svoje baze, svi su bili na vi – prisjeća se Milan Trbojević.
– Linić je bio druželjubiv. Nismo bili kućni prijatelji, ali ako je trebalo otići na neku fešticu, zaplesati, on je za to bio. Na te fešte je najčešće dolazio sam, prvu ženu nije baš vodio sa sobom, nije ju pokazivao. I to je jedna od osobina Grobničana. A i prva mu je žena više htjela biti kod kuće. No nije bio ženskar. On je ili volio ili nije volio. Sjećam se da je uvijek pio coca-colu s puno leda i jeo slatkiše, što baš i nije osobina Grobničana – kaže Bevandić. – Kad bismo bili na savjetovanjima u raznim odmaralištima koje je organizirao SOUR Ina, odnosno Petar Fleković, nikad nisam primijetio da se Linić napio – prisjeća se Trbojević.
Nakon što je dao otkaz u Rafineriji, Linić je novi posao našao u Sloveniji, i to u „poduzeću za ekonomsko-financijski inženjering u Ljubljani“, ma što to značilo. Žena mu je Berta pak u to vrijeme još radila za poduzeće punog naziva „Slavonija, industrija modne konfekcije, Osijek“, koje je imalo poslovni prostor na Korzu. Radila je kao trgovkinja, odnosno voditeljica dućana. Konfekciji Slavonija zbog Markovićevih reformi išlo je jako loše. Zaposlenih je bilo oko 1300, a uvoz robe široke potrošnje počeo je naveliko. Stoga je Berta Linić, očito, došla do zaključka da bi poput ostalih trgovaca mogla nešto dodatno zaraditi kupujući jeftinu robu u inozemstvu i prodajući je u Hrvatskoj. Ne postoji drukčije objašnjenje putovanja bračnog para Linić u daleku i „prijateljsku socijalističku zemlju“ Kinu.
"Razočarali smo se svi u Kinu"
Njihova putovanja u Peking sjeća se Beograđanka Dobrila Čerelinac koja je supružnike Linić upoznala na tom putovanju.
– Bilo je to 1989. ili 1990. godine. Putovalo se u organizaciji Sindikata savezne skupštine, preko jedne beogradske agencije. Bila je to beogradska grupa pa mi nije bilo jasno kako su zalutali u nju, mislim da je on tada već bio na nekoj funkciji. Let je bio naporan i trajao je oko dvanaest-trinaest sati. Razočarali smo se svi u Kinu, tamo ničega nije bilo osim nepreglednih kolona radnika na biciklima s onim svojim kapicama. Razgovarala sam s Linićem i njegovom suprugom jer u Rijeci imam rodbinu, bili su simpatični i dragi ljudi, malo izdvojeni jer je to ipak bila beogradska grupa. Nisu se oni ni po čemu isticali. Sjećam se da je ona govorila da ima butik na riječkom Korzu i da su htjeli kupiti nešto za butik. Ali na tržnici u Pekingu nije bilo ništa osim porculana i neobrađenih bisera. Bili su razočarani. Od tekstila nisu ništa kupili za butik. Na povratku Beba mi je rekla da su ipak kupili neobrađene bisere u rinfuzi i da će na neki način tako kompenzirati troškove putovanja koje je bilo užasno skupo. Ukupno je to putovanje trajalo osam dana. Za mene je to putovanje bilo zamorno i nije mi ostalo u lijepim uspomenama. U Kini se nije moglo ništa vidjeti, vladalo je sivilo u Pekingu – prisjeća se Dobrila Čerelinac.
No prostor na Korzu, koji je bio u vlasništvu Grada Rijeke, nije još dugo bio poslovnica poduzeća za žensku konfekcije iz Slavonije. Naime, Berta Linić je 1992. godine osnovala poduzeće LIBE d.o.o. i nastavila raditi. Poduzeće je bilo aktivno do 2009. godine. Osim poduzeća LIBE d.o.o., Berta Linić imala je i poduzeće Vantačići lipa d.o.o. koje je bilo registrirano u njihovoj kući u Vantačićima, selu iz kojeg je rodom. Poduzeće se bavilo „nespecijaliziranom trgovinom na veliko“, a ugašeno je 2003.
– Bertu sam viđao jer sam poslovao s njom. S obzirom na to da sam imao proizvode tvornice Labod iz Novoga Mesta, ona je od mene uzimala dopunski asortiman robe, ono što nije mogla dobiti u svojoj matičnoj kući iz Slavonije. Suradnja je bila vrlo korektna. Ona je poslije otišla u mirovinu. Poslije je nisam ni čuo ni vidio – kaže Boris Fućak.
Inače je brak između Slavka i Berte Linić počeo pucati 90-ih godina. Nakon što je planula ljubav između tadašnjeg najmoćnijeg čovjeka u Rijeci, gradonačelnika Linića, i Ksenije Čule, koja je radila u administraciji grada, brak s Bertom pukao je kao zrela lubenica. – Kad se rastala od Slavka, Beba mi je kazala da su imali vrlo korektne odnose u smislu podjele imovine.
Berta je imala i sina Roberta kojeg je Linić posinio. Bio je vrlo pažljiv i požrtvovan prema posinku, kontrolirao ga je, izveo ga na pravi put. To mi je Beba osobno rekla. To je lijepo od njega. Inače ja Linića doživljavam kao vrlo pozitivnu osobu, s njim nikad nisam imao nikakvih nesporazuma – kaže Boris Fućak. I Franjo Butorac, dugogodišnji Linićev suradnik na mjestu potpredsjednika Izvršnog vijeća Skupštine grada Rijeke, dobro je poznavao Bertu Linić.
Vezan za brata Brunu
– Beba je simpatično brbljavo žensko čeljade. Suprotan tip od Linića. Nakon što je brak pukao, Linić je kuću koju su imali na Krku, u Vantačićima, prepisao njoj – kaže Butorac. Službeno je Linić u brak s Ksenijom Čule stupio 2002. godine.
Linić je inače jako vezan za mlađeg brata Brunu koji je godinama bio vozač direktora u Brodogradilištu “Viktor Lenac”. Osim toga, Bruno Linić je godinama radio za jednu rent a car kuću u jednoj maloj poslovnici nasuprot riječkog autobusnog kolodvora, gdje je nekoć bila benzinska pumpa. Žena Brune Linića radila je pak u Muzeju grada Rijeke. Sad žive u Kostreni.
>>Na sastanku u Beogradu vikao i bacao stolac pa je Zemljarič zvao miliciju
>>Od stidljivog štrebera do svađalački raspoloženog direktora
???? Kaj je ovo??? Nakon ovog hvalospjeva,donu Liniću će narasti krila! A ne pije ni redbula! Na kaj je spalo novinarstvo, na dizanje u nebesa osobe koja ima ne samo ruke u pekmezu, taj je umoćen do vuha!