Unatoč dubokome moralnom i političkom padu HDZ-a kojemu svjedočimo iz dana u dan, pristaše te stranke pozivaju građane da i na sljedećim parlamentarnim izborima glasuju za nju. HDZ bi, kažu, trebalo opet izabrati zbog izvanredne hrabrosti njegove predsjednice i aktualne premijerke Jadranke Kosor. A Kosor je hrabra zato što nije zaustavila policijske i sudske procese protiv visokih dužnosnika HDZ-a i Vlade koji su umiješani u kriminalne afere koje tresu državu. Ako je premijerka i imala političku moć da zaustavi te procese, za to joj je sigurno nedostajala politička legitimnost. Lako se suglasiti s pristašama HDZ-a da je Kosor izvanredno hrabra političarka, ali se nemoguće suglasiti o prirodi te hrabrosti.
Prvo, Kosor je pokazala izvanrednu hrabrost kad je prihvatila mjesto predsjednice Vlade, pa i predsjednice HDZ-a, jer to uvelike nadilazi njezine intelektualne, obrazovne i upravljačke sposobnosti. Tijekom dva desetljeća karijere u visokoj nacionalnoj politici ničim nije pokazala da je dorasla tim dužnostima. Nikad nije izrekla nijednu novu i zanimljivu političku ili socijalnu misao. Nikad nije koncipirala neki zapažen politički projekt. Ničim nije obilježila nijednu javnu politiku. U politici prema braniteljima, gdje je najdulje djelovala, pridonijela je nastanku polumilijunskoga braniteljskog korpusa, što moralno devastira kolektivno sjećanje na Domovinski rat i financijski rastače državu. Iz njezina poraznoga političkog salda ne izuzimam ni dogovor s Pahorom i posljedičnu slovensku deblokadu hrvatskih pristupnih pregovora s EU. Kosor je učinila ono što je mogao učiniti svatko: pristala je na slovensku političku ucjenu i odustala od načelnog stava da se međunarodni sporovi rješavaju na međunarodnim sudovima. Cijena toga njezina “uspjeha” tek će doći na naplatu. Na naplatu neće, pak, doći dugovi Ljubljanske banke hrvatskim štedišama, koje je Kosor na još jednome “uspješnom” susretu s Pahorom ugurala u sukcesijski paket, upravo onako kako Slovenci traže godinama.
Njezinu su političku karijeru obilježili potpuno poslušništvo prema političkim šefovima – sublimira ga nezaboravna izreka “kud’ Sanader, tud’ i ja” – i zamorna politička retorika prepuna repetitivnih i redundantnih iskaza koji ispunjavaju misaonu prazninu. Kosorovoj, primjerice, nije dostatno da kaže kako je neku odluku donijela Vlada, nego mora kazati da je odluku donijela “vlada, cijela vlada, vlada u cijelosti, naime ja i svi moji ministri”. Nije dovoljno kazati da je nešto sigurno, nego je to “posve sigurno, apsolutno, jasno, izvjesno, nema dvojbe da će biti tako”. Takvim je svojim govorom ukrala sate i sate javnoga medijskog vremena i učvrstila uvjerenje građana da je politika posao u kojemu se beskrajno i beskorisno truća. Postavši prva premijerka u povijesti Hrvatske, nije znala iskoristiti ni tu prednost. Formalno se zauzima za ravnopravnost i dostojanstvo žena, a stvarno učvršćuje stereotipe o njima mlatarajući u javnim prigodama metlama, kuhačama, kloferima, pregačama i krumpirovim salatama.
Kakvi prijatelji!
Drugo, Kosor je izvanredno hrabra političarka zato što je prihvatila najmoćniju i najodgovorniju poziciju u državi premda je tipična izborna gubitnica. Nikad nije pobijedila na iole važnim izborima. Na parlamentarnim izborima 2003. bila je nositeljica liste HDZ-a u prvoj izbornoj jedinici u Zagrebu i izgubila od Ivice Račana i SDP-a. Na sljedećim izborima 2007. opet je bila nositeljica liste HDZ-a u Zagrebu, ali ju je tada uvjerljivo porazio Zoran Milanović s listom SDP-a. Gubila je, dakle, i kad je HDZ pobjeđivao i osvajao državnu vlast. Na predsjedničkim izborima 2005. do nogu ju je potukao Stjepan Mesić osvojivši u prvom krugu 50,2 prema njezinih 18,9 posto glasova u Hrvatskoj. U drugom krugu – koji se održao zato što su pobjedu Mesiću u prvom krugu oduzeli birači iz “dijaspore” – Mesić je dobio 68,3, a Kosor 32,7 posto glasova. Nakon tog poraza Sanader ju je proglasio najuspješnijom hrvatskom političarkom svih vremena, uspješnijom i od Savke Dabčević-Kučar. Kakvi su to politički prijatelji bili! Ukratko, očit je obrazac njezine političke karijere: bespogovorno žrtvovanje za vođu. Sanader ju je ubacivao u unaprijed izgubljene bitke protiv Račana, Mesića i Milanovića, a sam se klonio izbornog sučeljavanja s njima. Budući da će na parlamentarnim izborima 2011. prvi put odlučivati o tome tko će se gdje natjecati, vidjet ćemo kamo će rasporediti samu sebe. Kosor, ukratko, ne zna što je izborna pobjeda. Ona je politički najnelegitimniji visoki državni dužnosnik u posttuđmanovskoj Hrvatskoj. Ni za predsjednicu stranke nije izabrana na demokratskim izborima, nego primitivnom aklamacijom bez premca u suvremenoj politici. Zapravo, na obje dužnosti “oporučno” ju je postavio Ivo Sanader nakon što je naprasno abdicirao, i to zato što je u njoj vidio osobu koja će mu najodanije služiti. Kosorovoj se mora priznati da je prevarila Sanadera, čovjeka koji je izigrao milijune Hrvata. Dirljivi su njezini najnoviji pokušaji da revidira svoju političku biografiju: mene, kaže, nije postavio Sanader, nego mi je mandat za sastav Vlade dao Mesić!
Treće, Kosor je neviđeno hrabra političarka kad je odlučila odraditi mandat ove vlade do kraja unatoč ozbiljnim znakovima da je HDZ izgubio demokratsku legitimnost. Na lokalnim izborima 2009. ta je stranka pretrpjela niz teških stvarnih i simboličnih poraza. Poražena je u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Poražena je u Vukovaru, Đakovu, Slavonskom Brodu, Požegi, Dubrovniku, Šibeniku, Puli, Varaždinu, Čakovcu, Koprivnici. Ipak, Sanader je i nakon toga uvjeravao javnost da HDZ i svi mi s njime pobjednički “idemo dalje”, pa smo doista daleko došli. Na predsjedničkim izborima 2009./2010. HDZ je doživio pravi politički brodolom jer je njegov kandidat Andrija Hebrang ispao već u prvom krugu s jadnih 12 posto glasova. Ni lokalni ni predsjednički izbori nisu formalan razlog za odstup vlade, ali su demokratski političari, od Njemačke do Japana, prihvaćali posljedice teških političkih poraza i izvan parlamentarne arene, a odstupali su čak i zbog slabih osobnih ili stranačkih rejtinga u istraživanjima javnog mnijenja.
Apsolutno neznanje
Četvrto, Kosor je izvanredno hrabra političarka kad misli da njezina vlada treba ostati do kraja mandata, premda se guši u korupcijskim i kriminalnim skandalima i aferama kakve ova zemlja nije doživjela. Vode se sudski procesi protiv bivšega potpredsjednika Vlade Polančeca i bivšeg ministra obrane Rončevića. U USKOK-u dane provodi bivši ministar unutarnjih poslova Kirin. U pritvoru je bivši rizničar stranke Barišić. Kroz Remetinec defilira ešalon moćnih HDZ-ovaca, predsjednika i članova uprava javnih poduzeća i njihovih partnera iz privatnog sektora. Javnost bruji o umiješanosti u kriminalne aktivnosti i o istragama nad bivšim premijerom, još nekim ministrima i državnim tajnicima. Sve se to ne tiče Vlade i premijerke, jer oni navodno nisu znali kako stvarno funkcioniraju njihova stranka i država kojom vladaju. Ako se stranka i država guše u korupciji i kriminalu, a oni koji vladaju nemaju pojma o tome, jesu li oni neinteligentni, nesposobni, bezobzirni ili ponešto od svega toga? Čak je i Luka Bebić izrazio skeptičnost glede takva “apsolutnog neznanja”. Sve je očitije da je HDZ osvojio vlast 2007. u nepoštenoj političkoj utakmici. No koga briga za to? “Hrabra premijerka” neće ispustiti vlast iz svojih ruku do posljednjeg daha. Štoviše, ona i njezine pristaše misle da zaslužuje novi mandat. To se zbilja zove hrabrošću.
“Njezinu su političku karijeru obilježili potpuno poslušništvo prema političkim šefovima!” Konstatacija je točna, ali joj nedostaje osjećaj za politiku. Političari na vlast dolaze na razne načine, no najčešće tako da najprije upoznaju sami sebe i onda prilagode svoju taktiku ii strategiju sebi i postizanju svog političkog cilja. Gđa Kosor spada u onaj tip političara koji dugo moraju ostati samozatajni i raditi u sjeni. Takav, je uostalom bio i drug Tito (koji je možda bio Josip Broz iz Kumrovca). No on nije tražio legitimet u građanskim legalnim strankama, već se odmah opredijelio za ilegalu u kojoj je, zajedno sa svojim drugovima, konkurentima i šefovima, koji su radili to isto, morao dokazivati svoju poslušnost “mišljenjima” o njima. No, iako su oni svi to radili, on se pokazao u tome nejuspješniji i “oni” su nestali ne samo s ilegalne političke scene, već i iz života. Povijest poznaje mnogo diktatora koji su vlast izgubili pošto su pogrešno procijenili svoje samozatajne poslušnike. Uzmimo samo primjer “caudilla” Franca koji je bio uvjeren da će unuk posljednjeg španjolskog kralja biti njegov poslušnik pa ga je posebno za tu ulogu odgajao. Egipatski general Nagib također je vjerovao da će pukovnik Naser biti njegov poslušnik, ali ga je Naser vrlo brzo svrgnuo. Pa i Tito koji je u tim stvarima bio naročito oprezan, vjerovao je Miki Tripalu. Dakle, gđa Kosor samozatajno je čekala i dočekala svoju priliku kad je g. Sanader pod pritiskom gđe Merkel odstupio, ali je htio i dalje vladati preko “poslušnice”. A poslušnica je postupila na vlas tako kako ovakav tip političara postupa. Politički gledano, ona je postupila sasvim ispravno, jer posrnuli političar nikad nema izgleda da se održi kao vladar u sjeni. No, na kraju treba objasniti, je li njezino ponašanje sada i posebno njen optimizam pokazatelj izvanredne hrabrosti, ili je to nastavak poslušništva. To, je zapravo, i jedno i drugo. Jer, poslušništvo je sada okrenuto prema birokraciji EU, koja ga, bar zasada, honorira podrškom onoga Španjolca koji je tu podršku izrazio u ime europske pučke stranke. Naime, samo preko apsolutnog poslušništva vlasti u Hrvatskoj, moguće je bar načeti korupciju u Hrvatskoj kao što i privredne reforme neće ići bez MMF-a. Birajući i lavirajujći između Bruxellesa, MMF-a te Washingtona, a onda možda i Putina i Hun Jintaoa, ako to pametno uradi, karijera gđe Kosor ići će dalje uzlaznom linijom sve dotle dok se u Hrvatskoj ne nađe sposobniji političar od nje, koji će biti jednako sposoban da upozna sama sebe, ali i da ne ograniči svoje djelovanje samo na osobnu karijeru, već da hrvatski narod izvede iz ponora biološke propasti, na čemu je gđa Kosor nešto počela i nešto učinila, ali se očito nije usudila ići predaleko u prvom redu zbog straha od Bruxellesa koji želi propast postojećeg europskog stanovništva, kako bi ga zamijenio uvoznim i profitabilnijim. A hrabrost je opredijeliti se za nastavak poslušništva prema višoj razini! Tito je izgubio kad više nije htio biti Staljinov poslušnik i nije sačekao priliku da ga naslijedi pa je morao nastavak svoje međunarodne karijere pretvoriti u “nesvrstani cirkus” koji mu je donio jedan od najvećih pogreba u povijesti.