S jedne strane kukavičluk, s druge strane najprimitivnija hajdučija, a između toga smisao i sadržaj hrvatske države. Elem, najvažniji politički događaji novijeg vremena zbili su se u posljednja dva mjeseca. Sjećate se prvog; saborska sjednica, rasprava ni o čemu, dosada kao elementarna čestica, a onda je jedno i ne pretjerano snažno podrhtavanje svetog hrvatskog tla stvorilo povijest. Lica blijeda od straha i poražavajućeg kukavičluka personificirana u Jandrokoviću i Zekanoviću javnosti su predočila tko upravlja hrvatskom državom. I premda vođeni neurovegetativnom logikom organizama najplastičnije su otkrili psihosomatski ustroj koji ih pogoni i na kojem su sazdani – pobjeći ću na prvi i najmanji znak opasnosti. Iskrenost ovih reakcija, učinjene još dodatno tragičnijima onim pokunjenim sjedanjem natrag u klupe, u toj milisekundi kada su postali svjesni da su se otkrili i da bi tada najradije ne bili tu, pokazala je kako naši politički prvaci ne poznaju viteški kodeks “prvo žene i djeca”, nego je njima njihovo dupence najvažnije pa, ako se oni uspiju spasiti, o Bože, bit će i novih i žena i djece.
Da, jasno je, nema tu viteštva, nema čak ni šljivarstva, sve su to poražavajuće prizemni sebeljubi i lažljivci. Što su glasniji i domoljubno neartikuliraniji, to je njihova retorika šupljija, a geste neplemenitije. Iza vrištanja o suverenizumu nema minimuma osobnog integriteta, iza urlanja o domoljublju šapuće se proračunano, iza prozivanja neistomišljenika tek bijeda nazoviargumenata i frustracija što ih golim nasiljem ne mogu, zasad, ušutkati. Bio je dovoljan jedan običan potres da se korifeji nacionalnog udarništva srozaju na pravu mjeru svoje neznatnosti i po Richteru i po Mercalliju.
Drugi događaj pogodio nas je poslije, točnije ovih dana, kada je uhapšena “družina od manče” (u ovom slučaju manča kao napojnica) koje se optužuje da su donkihotovski zajurišali na vjetroelektrane ne da bi ih rušili kao opasnog zmaja, nego da bi ukrotili zmajeve poradi puštanja svojih vjetrova. Transkripti koji su izašli u javnosti i poetika koju je koristila Josipa Rimac, nekad velmožna hrvatska žena mnogijeh torbica, otkrili su drugi kraj snopa iliti fascia kojim je uvezena hrvatska država – najprimitivniju hajdučiju. Važno je napomenuti da se u fokusu odjednom našla četvrta ili peta razina državnih činovnika koja je moć aparature koja bi trebala biti servis zajednice pretvorila u self-servis, prostački, doslovno, nezasitno, nasilno i sirovo. Nema finese vladanja državom kad su je okupirali ljudi koji nemaju finese vladanja sobom. Jednostavno, nema tu manira jer nema odgoja. Sve je poza, laž nabiflana na nekoliko seminara o vladanju u javnosti, a kada se reflektori ugase i kada prestane zrakom odjekivati desetak fraza napamet naučenih na tim seminarima, u privatnim razgovorima nestaju samoglasnici kao što iz državnog sustava nestaju milijuni. O koliko je poražavajućoj razini riječ, govori i činjenica da se uspjelo ubiti i ono romantično u hajdučiji, ono da se možda tu radilo o prepadima i pljački, ali kroz udar na sustav i silu, a u korist naroda.
Ovdje su sami prepadi postali sustav i sila, i to ne u korist, nego na narod sam. A ako dođe do potresa, onda zna se, spasit ćemo guzicu bijegom s mjesta koja ćemo ostaviti bez trunka savjesti. Da si ne lažemo, nije ovo sustav koji je patentirala Plenkovićeva Vlada, niti je Plenković osobno odgovoran za njegovo uspostavljanje. On ga je jednostavno naslijedio s obzirom na to da se tu radi o srži hrvatske države, o njezinoj političkoj arhitekturi i filozofiji osamostaljivanja. Kad već ne ide s obnovljivim izvorima energije, da probamo s obnovljivim izvorima korupcije. Uostalom, kao što nasilje u Zagrebu i nad Zagrebom (u prostoru, vremenu, kulturi, političkoj matematici i samovolji) nije počelo s Bandićem, nego s Tuđmanovim odbijanjem onih tridesetak predloženih gradonačelnika iz pobjedničke većine. Tada se pokazalo da volja naroda nije presudna u demokratskom ustroju vlasti i da je nasilje prikladan prečac da se ostvari željena ambicija ili spriječi tuđe pravo na postojanje.
Treći se događaj zbio na Visokom prekršajnom sudu koji je odlukom da se ustaški “za dom spremni” prebaci u sferu umjetničkog postao visoki ustaški sud i pustio nacizam da nam se obraća s pozornica. Bravo suci, vi se prvi Ustava i zakona ove države ne morate držati kao pijan plota. Vidimo se u Janka Puszti. E da, kukavičluk, hajdučija i kretenizam, kako to kapitalistički zvuči. Da kao narod imamo imalo poštenja, morali bismo si priznati kako nam je država kvarna, trula, kako zaudara na prostaštvo i propast, da je moralni sunovrat naših ruku djelo i da je samo naš izbor to da se nikad ništa ne promijeni. Među nama se regrutira kukavičluk i hajdučija i kretenizam, mi mu dajemo legitimaciju da nas vodi, postavlja standarde i agresivno uspostavlja ius primae noctis kao sveto feudalno pravo na razdjevičenje pameti i obzira. Kukavičluk Jandrokovića i Zekanovića naš je odnos prema riziku i odgovornosti, transkripti prisluškivanja razgovora Josipe Rimac dijalozi su naroda s narodom, literatura u kojoj se nalaze svi likovi od Bukare i Matana do Kutle i Mamića, Visoki prekršajni sud je 1941. godina koja se vraća. I “naslikati bi ih trebalo, ali slikara i dalje nema...” U svijetu vrije, a kod nas se događa upravo ono čega se Victor Hugo najviše bojao kada bi „svjedočio nečem osobito glupom ili zlom, a to je misao da će sutra sve to postati povijest“.
