Ljetna je javna scena podražaje što ih općinstvo potrebuje za
kompletiranje godišnje-odmornih dana - kao i obično - pronašla u
populariziranju privatnosti osoba "od javnoga interesa". No, za razliku
od uobičajena bavljenja manekenkama, nogometašima i političarima "na
plaži", ove su godine "mrtvu sezonu" osvježili "ozbiljniji skandali" s
moralizirajućim osvježujućim začinima.
Kontekst je, na neki način, i opet inozemno zadan - skandaliziranjem
nastalim u povodu nedavna (zakašnjeloga) samoprokazivanja Günthera
Grassa. Razočarani ljubitelji nobelovčevi optužili su ga (smatrajući ga
nekako svojim) ne samo za izdaju, nego se čak našlo ljubitelja koji
smatraju da "Grassove romane od sada treba drukčije čitati". Pritom su
se, dakako, pozivali na "postmodernu praktičku filozofiju" koja "živi
od izjednačavanja etike i estetike, biografije i bibliografije, javnoga
i privatnoga".
No, ovakvo pojednostavljeno shvaćanje već je odavno na djelu; ono je
sastavnica i totalitarnoga svjetonazora, neovisno o tomu kako ga
recentno imenovali oni kojima je do vlastita prava na javno znane osobe
mnogo više no do načela. Odvajanje je privatnosti od javnoga života
neizostavna pretpostavka svake iole podnosive zajednice, pa je odavno
prihaćeno i to da se djela ne vrednuju prvenstveno s obzirom na
životopis autor(ic)a.
No, dok je to u svjetskim razmjerima ostalo sastavinom uglavnom
svjetonazorskih rasprava, u domaćim se prilikama slična (valjda:
pred-postmoderna) rasprava vodi s mnogo prizemnijim, pravosudnim
povodima.
Nije riječ o velikome piscu i njegovu moralnome autoritetu (koji bi
navijači htjeli očuvati intaktnim za svoje potrebe), nego o riječkome
kirurgu, zagrebačkome tajkunu, nekadašnjoj rukometašici,
"bjelosvjetskim homoseksulacima"... U svim se tim slučajevima pokazalo
neugodno funkcioniranje medijskoga (u konzekvencijama totalitarnog)
zaposjedanja privatnosti.
Kada je uhićenje riječkoga kirurga koji je osumnjičen za uzimanje mita
pokrenulo i javnu svijest o mogućnosti da se protiv korupcije odista
nešto može učiniti, mnogo je toga pokvareno munjevitim objavljivanjem
imena osumnjičene osobe, kao i građanke koja je do uhićenja i dovela.
Hoće li temeljni željeni efekt - ohrabrivanje građanstva da slično
postupa ubuduće - biti postignut, ako je odmah razotkriven identitet
osobe koja je trebala zaštitu privatnosti nakon što je bila izvrgnuta
neugodnostima da bi se čitav postupak uopće i mogao započeti? Hoće li
se moći vjerovati policiji koja (skupa s Uskokom, naravno) djeluje
protiv korupcije, ako policajci koji su obavili uhićenje promptno
obavještavaju javnost da se uhićenik "u trenutku kad ga je policija
uhitila od straha doslovno usrao u gaće"? Jer, policajci koji takvo što
čine (a demantija nije bilo) nisu tek indiskretni, nego korumpirani -
pa kako će onda djelovati protiv korupcije?
I dok se protiv ovakva postupanja gotovo nitko ne buni, slični postupci
na štetu turista homoseksualaca ipak se pomalo počinju osporavati. I
opet: iz činjenice da je skupina inozemnih turista došla na Hvar kao
dio organizirane (gay) skupine ne slijedi ičije pravo da time huška
lokalnu i nacionalnu javnost (onu inozemnu to uglavnom ne zanima, osim
kao indicija hrvatske zaostalosti). Iz činjenice da se (istospolni, ili
raznospolni) par u šetnji drži za ruke/ručice/ručerde, ne slijedi još
javno deklariranje, pa ni legitimiranje "interesa javnosti", da se o
podstrekivanju nasilja (pozivom na - ovoga puta - nedužne navijače) i
ne govori.
No, prava se bura digla tek kada je u domovinu doveden pravosnažno
osuđeni Hrvoje Petrač. Prosvjed je upućen protiv "viška policijskih
mjera sigurnosti", koje bi, navodno, mogle utjecati na uskoro očekivani
ponovljeni proces protiv njega.
Vjerojatno je doduše da će već donesena presuda (premda izrečena u
odsutnosti) više utjecati na novo sudsko vijeće, no policijske rotirke,
ali je indikativno da su sve nacionalne TV mreže (i sve viđenije
novine) imale reportažne timove i na Plesu i u Remetincu - ovoga ih
puta nisu posebno pozivali, kao u nekim ranijim prilikama. Konačno,
riječ je osobi koja je bila u dugotrajnome bijegu nakon što je bila
osuđena zbog teškoga kaznenog djela, koja je sama u Grčkoj tvrdila da
joj prijeti opasnost prilikom povratka u Hrvatsku.
Riječju, kriteriji su i opet narušeni, točnije nisu ni uspostavljeni.
Pod pritiskom javnoga moraliziranja preskaču se "detalji", tj.
pojedinci. A moraliziranje koje o njima ne vodi računa (ma kakvi ti
pojedinci bili) završava u ideologijama s kojima većina može živjeti,
ako se slična praksa u narednome činu ne obruši na nekoga od njih
(zapravo: nas).
Za-pravo
