Kad se kaže da je radio napunio osamdeset godina, onda to zvuči normalno i očekivano, a kad se kaže da je televizija napunila pedeset, onda to izaziva iznenađenje. Razlog je u tome što radio dostojanstveno nosi svoje godine i ponaša se u skladu s njima, dok televizija svoje godine krije. Ona uvijek i u svemu želi izgledati mlađa nego što jest. Vidi se to po njezinu dnevnom rasporedu. Ona u subotu u osam navečer pušta novi znanstveno-fantastični film s mnogo specijalnih efekata, premda su oni koje bi taj film mogao zanimati u to doba sigurno negdje vani, a osim toga su stvar već i vidjeli u kinu. Televizija tjera nas koji sjedimo kod kuće da se pretvaramo da smo mladi, kao što se i ona pretvara.
Pretvara se i uz pomoć likova koje nam pokazuje na ekranu: svi su oni takoreći djeca. Nigdje ni za lijek ni jedne bore, nigdje sijede glave! Od svih koje gledamo, apsolutno je najstariji Goran Milić, koji jedva da ima deset godina više od televizije. Dok npr. u Italiji još uvijek i te kako koriste ono što zna Pippo Baudo, nama Mlakar naprosto ne treba, jer mi smo kadri nadomjestiti iskustvo i umijeće mladenačkom neposrednošću i besmislenim kreveljenjem. A to se onda odrazuje i na sadržaj emisija. Jer, ondje voditeljski žutokljunac ugosti postarijega znanstvenika svjetskoga glasa, pa ga onda zove po imenu, kao da su skupa koze pasli. Jer, očito, ni u redakciji nema nikoga dovoljno zrelog da tome dripcu kaže kako je naša televizija davno postigla neke standarde ispod kojih se nikako ne bi smjelo ići.
I sad, čovjek se pita zašto se televizija ponaša tako kako se ponaša. Meni se čini da je riječ o krizi identiteta. Ona zna da bi morala biti javna televizija, a zapravo joj je tiha želja da bude komercijalna. Ne toliko radi novca - premda ni on nije nevažan - koliko zbog želje da se izbjegnu sve ozbiljne obaveze. Jer, na komercijalnoj televiziji ne morate voditi računa o ravnomjernoj zastupljenosti informiranja, naobrazbe i zabave, nego samo o gledanosti i reklamama. Komercijalna ne samo da se uglavnom obraća tinejdžerima, nego je to i sama: zaokupljena je sobom i ne želi prihvatiti nikakvu društvenu odgovornost. A kad od odgovornosti stane bježati i javna televizija, onda je to dovodi u šizofrenu situaciju.
Umjesto da bude smirena, dostojanstvena i pomalo dosadna – kakve već javne televizije jesu – ona silom želi biti prpošna, ležerna i površno zanimljiva. Umjesto da bude zrela, kao što i njezine godine traže, ona želi biti mlada. I, po tome nalikuje na mnoge svoje vršnjake, koji se izliftaju, nakvarcaju, utegnu u tijesnu odjeću, pa odu plesati u disko. I što im se događa? Događa im se to da mladi od njih zaziru, a stari im se smiju iza leđa. Jer, tko ne priznaje svoje godine, taj ne postaje mlada nada, nego stara budala.
