Ministar financija Zdravko Marić slovi kao jedan od najsposobnijih u Vladi. Ima iskustva i u javnom i privatnom sektoru. Stoga bi se moglo očekivati da malo bolje razumije privatni. I bio je gost Dnevnika HTV-a. Postavljeno mu je pitanje: tko više doprinosi rastu gospodarstva, javni ili privatni sektor?
On ispravno kaže da je to privatni. No ode dalje i veli da javni sektor tome treba također pridonijeti, a da ima područja poput znanosti i zdravstva za koja privatni sektor nema interesa pa da je tu država koja se o njima brine! Otkud Mariću informacija da privatni sektor nema interes za znanost i zdravstvo? Kako ti sektori žive u zapadnim zemljama? Istina jest da država sudjeluje u financiranju tih sektora, ali je pitanje u kojemu opsegu?
Samo ako pogledamo u kakvom nam je stanju znanost u nas, ili zdravstvo, sektori koji mahom žive od države, dovoljno je sve samo po sebi jasno. Marić i ekipa lakonski će reći da nam je privatni sektor važan, da ga treba podupirati, ali u praksi tu je samo država. Evo kako to država radi. Neki dan u Večernjaku Zvjezdana Blažić, nezavisna konzultantica za prehrambenu i poljoprivrednu industriju, u analizi o propadanju tvornica u Hrvatskoj veli ovako: “Manje-više, tvrtke koje su imale nekog potencijala preuzete su, pa i Uljara Čepin, Mirna Rovinj..., a neke, poput Zvečeva, propadaju jer se ne prilagođavaju, ne inoviraju, ne ulažu u nove tehnologije.
Zapravo je propalo najviše tvrtki u državnom vlasništvu, poput Kaštelanskih staklenika.” Koliko će još takvih tvrtki propasti u kojima država i politika imaju svoje šape, recimo Borovo, Podravka i mnoge druge? Zatim, posljednjih dana vode se velike rasprave o tome da će veliki dio dodatnih sredstava iz programa oporavka i otpornosti EU uzeti javni sektor. To znači da će taj novac ići u neku izgradnju, u objekte, a ponajmanje u nove tehnologije i proizvode i moderne strojeve koji podižu produktivnost gotovo odmah.
O tome je izvrsnu analizu jučer objavio vodeći domaći makroekonomist Velimir Šonje na Ekonomskom labu na webu. On je ovo ustvrdio: “Kratkoročno, slijevanje sve više europskoga novca poklopit će se s efektom “odčepljivanja slivnika u kadi” osobne potrošnje: novca ima na računima, i čim se aktualni korona-pesimizam malo relaksira, ljudi (i turisti) počet će na
glo trošiti, jednim dijelom nadoknađujući mjesece koronafrustracija.
Pritom je manje važno ono što vas sada najviše muči – hoće li to biti koji mjesec prije ili kasnije; puno je važnije što to znači strukturno. Strukturno znači da će se u idućih nekoliko godina u Hrvatsku sliti ozbiljan novac, turizam oporaviti, Hrvatska će vjerojatno uvesti euro i sve će to jako pogodovati oporavku domaće i inozemne potražnje. To su razlozi za kratkoročni optimizam. Otkud onda pesimizam u dugom roku? Slijedeći logiku plime i oseke, pitamo se što će ostati kad se plima povuče. Pesimisti kažu da se tek za oseke vidi smeće koje su ljudi ostavili na plaži dok je bila plima.
Ovako bih to preveo: upitno je koliko će se u fazi predstojeće financijske plime promijeniti produktivnost, koliko ćemo pritom novih stvari naučiti, novih tehnologija usvojiti, boljih organizacija ustrojiti, inovacija uvesti, novih tržišta osvojiti, novih proizvoda i usluga plasirati. Naravno, veći dio ovih pitanja odnosi se (i) na javni, a ne samo na privatni sektor.
Privatni sektor, htio-ne htio, najvećim dijelom posluje na otvorenom tržištu. Ako tamo ne postiže neki minimum produktivnosti, propada (osim ako tržišni segment nije zaštićen monopolom ili državnom regulacijom). Nasuprot tome, javni sektor ne posluje na tržištu, nego počiva na moći. Ako ima dovoljnu moć, javni sektor se ne mora mijenjati čak i ako je vrlo loš. Zbog toga plime potražnje pogoduju rastu produktivnosti, ali ne jamče njezin trajan rast.
Takve plime dovode do gospodarskoga rasta i na postojećim ekonomskim strukturama, bez obzira na to koliko su krhke. One, ako se ne mijenjaju, dovedu do većeg pada kad se plima povuče (vidi se više smeća). Zbog toga ekonomisti ne mare mnogo za stopu rasta u ovoj ili onoj godini ili kvartalu. To je buka u podacima, šum, dijelom slučajna varijacija. Gledamo dugoročne trendove i iz njih izvlačimo dugoročnu stopu (potencijalnog) rasta.
A u tome Hrvatska stoji jako loše u usporedbi s drugim zemljama. Jer se odbija mijenjati i ubrzati svoj ekonomski ritam.” Kad ćemo se i hoćemo li se konačno početi mijenjati? Ili smo se svjesno odlučili na nazadovanje, pa da si više ne lažemo?
Još jedan dobar prikaz zašto smo osuđeni na dno EU-a bez šanse da se od tu maknemo. Nema tu neke velike filozofije... Hrvatska ima ogroman udio javnog u gospodarstvu i društvu, to nas je i dovelo na dno, no, najgore je što se taj gospodarski smjer forsira i dalje. Desetljeća su pokazala da je smjer loš, no niti malo se ne odustaje od njega... Dok se ne počne nešto mijenjati, dok bar ne postoji niti mala naznaka da se želi promijeniti nešto, neće se niti promijeniti trend. I dalje će sposobni i struka iseljavati i dalje će se jaz prema prosjeku EU-a povećavati... Vaučerizacija zdravstva i školstva jedan su preduvjeta za bolje uvjete, više plaće, bolje iskorištavanje sredstava, veću efikasnost itd. A kada premijer i ministar financija kažu da ništa od toga, to samo znači bezrezervnu podršku tim rupama bez dna, te daljnju degradaciju usluga u tim sektorima...