Dana 20. srpnja 1944. pukovnik Claus Graf von Stauffenberg u logorskoj baraci u Hitlerovu Glavnom stanu „Vučjoj jazbini“ aktivirao je bombu. „Pobuna savjesti” bio je pokušaj koji je bio najbolje pripremljen i imao najviše izgleda da okonča nacističku vladavinu. Ubojstvo tiranina Hitlera trebalo je biti preduvjet za daljnje planove članova pokreta otpora koji su u Berlinu i u Parizu poduzeli niz dodatnih mjera. Jedna utjecajna skupina časnika koji su sve pripremili za razdoblje nakon Hitlerove smrti bila je i u Parizu. Neosporno je da je među urotnicima bio i general Carl-Heinrich Stülpnagel, vojni zapovjednik u Francuskoj. Isto je tako neosporno da je potpukovnik Cäsar von Hofacker, Stauffenbergov bratić i član Stülpnagelova stožera, feldmaršala Erwina Rommela pokušao pridobiti za stvar aktivnih Hitlerovih protivnika. Koja je bila Rommelova uloga u dvadesetosrpanjskoj zavjeri? Što je o tomu znao? Što je odobravao?
Tri dana prije atentata Rommel je teško ranjen. Saveznički zrakoplov uništio je svaku Rommelovu nadu. No, bi li zdravi Rommel bio stao na stranu časnika koji su 20. srpnja izveli atentat na Hitlera? Bilo je više pokušaja da se Rommela pridobije na stranu pokreta otpora. Tajnica vojnog zapovjednika u Francuskoj sjeća se jednog jedinog razgovora između Stülpnagela i Rommela. U njemu je Rommel izrazio svoju načelnu sumnju u bilo kakav atentat. Preko Speidela, načelnika Rommelova stožera, Stülpnagel je još jednom pokušao pridobiti Rommela na stranu pokreta otpora. Speidel, samosvjestan i prema Hitleru kritički raspoložen časnik, u to vrijeme u zapovjednim vojnim krugovima na Zapadu više nije krio svoju odbojnost i prezir prema Hitleru.
Hitler nije želio pričati o miru
Jedan bojnik iz Rommelova stožera opisao je „potpuno defetističko raspoloženje“ u tim krugovima kad Rommel nije bio prisutan: „U njegovoj odsutnosti Speidel bi preuzeo riječ za stolom i razgovor bi se cijelo vrijeme vrtio oko gada s Berghofa, pri čemu su mislili na Hitlera.” Speidel je bio siguran da Hitler neće sklopiti odvojeni mir sa zapadnim saveznicima. Potpuno suprotno mišljenje imao je Rommel, iako mu je Hitler neprestano ponavljao kako je takva mogućnost potpuno isključena. „Sa mnom nitko neće sklapati mir“, izjavio je Hitler, niti je doista bio spreman na nešto slično. Sve do dana kad je ranjen, Rommel ipak nije odustao od toga da Hitlera nagovori na odvojeno sklapanje mira. Koliko god se Rommel slagao sa Speidelovim političko-vojnim ciljevima, toliko su različiti bili politički zaključci koje je iz toga izvukao. Speidel i dvadesetosrpanjski časnici znali su da se Hitler mora ukloniti. Čovjek za vezu s Rommelom bio je potpukovnik Cäsar von Hofacker. Devetog srpnja on je u La Roche-Guyonu osobno razgovarao s feldmaršalom. Pismenih bilježaka o tom razgovoru nema: opasnost da se otkriju bila je prevelika. Cäsar von Hofacker na saslušanju u Gestapu priznao je da je 9. srpnja za planirani atentat rekao Hansu Speidelu, šefu Rommelova stožera, koji je obećao da će te informacije proslijediti svojem zapovjedniku. Tomu se protivi druga verzija prema kojoj je von Hofacker osobno Rommela obavijestio o planiranom napadu. U razgovoru s časnicima u Parizu prije atentata, von Hofacker je rekao da je Rommela informirao o internim činjenicama vezanima uz atentat. Preživjeli sudionici sjećaju se njegovih tvrdnji da je Rommel obećao pomoć. Ta proturječja nije više moguće objasniti. Hofacker je 30. kolovoza 1944. proglašen krivim zbog veleizdaje i umro je 20. prosinca 1944. u berlinskoj četvrti Plotzensee mučeničkom smrću vješanjem. U izvještajima Glavnoga državnog ureda za sigurnost koji su upućeni Hitlerovoj sjeni, Bormannu, ne mogu se, dakako, naći činjenice koje bi upućivale na to da je Rommel znao za atentat. U njemu je, istina, njegova opširna pesimistička procjena stanja na Zapadu, ali to je Hitler znao i bez tajne službe. Rommel nikada nije krio svoje mišljenje, ono je Hitleru bilo poznato iz izravnih razgovora s general-feldmaršalom.
Dana 4. listopada 1944. u Berlinu je ponovno zasjedao Wehrmachtov Sud časti. On je jednog časnika trebao proglasiti krivim i izbaciti iz Wehrmachta kako bi se nakon toga mogao izvesti pred Narodni sud. Tužbu protiv Rommelova načelnika stožera podigao je Kaltenbrunner. Optužba je glasila: upućenost i pomaganje u atentatu. Speidel poriče da je znao za zavjeru. Generali Guderian i Kircheim zalagali su se za presudu „nije sumnjiv”. Oslobađajućom presudom Suda časti Speidel je tako izbjegao sudbinu drugih članova pokreta otpora. U svojoj knjizi „Invazija 1944. Prilog Rommelovoj sudbini i sudbini Reicha“ dao je i drugu verziju događaja, prema kojoj je Rommel načelno bio obaviješten o zavjeri, ali nije znao za pojedinosti, pa o njima nije ništa mogao reći. Polazi se od toga da Rommel ništa nije znao o Stauffenbergovim planovima i da ih je osudio kad je doznao za njih nakon 20. srpnja. Klugeu je rekao da je atentat „ludilo”. Dana 24. srpnja supruzi je napisao: „Možemo zahvaliti Bogu da je sve prošlo ovako.” Pazeći na nacističku cenzuru, Rommel, naravno, nije mogao ne osuditi atentat. Ali kao dokaz stvarnog odbijanja sudjelovanja u pokretu otpora takve pismene izjave gotovo da i nemaju vrijednost. Isto vrijedi i obrnuto: Rommel se, kao i mnogi časnici na visokim položajima, od „izdajnika“ i javno ogradio. Njegove izjave odanosti Hitleru nakon atentata („Samo o jednome mislim, da se borim i pobijedim za našu novu Njemačku”) nisu baš dovoljan dokaz iskrenog očitovanja odanosti diktatoru. Što je drugo nakon neuspjela atentata časnik na tako visokom položaju mogao reći a da ne ugrozi sebe i obitelj? Heil, mein Führer kojim Rommel završava pismo Hitleru nije dovoljan dokaz feldmaršalove bezuvjetne poslušnosti Hitleru. Budući da ne raspolažemo Rommelovom rukom napisanima, izvornim dokumentima čija bi obavijesna vrijednost zbog nepouzdanosti izvora ionako bila vrlo ograničena, u razrješavanju pitanja kakav je bio Rommelov odnos prema atentatu na Hitlera pomažu izjave ljudi koji su ga najbolje poznavali i s kojima je o događajima mogao razgovarati bez straha da će to netko otkriti.
Zakleli se na vjernost
Rommelova supruga Lucie napisala je: „Željela bih ustvrditi da moj suprug nije sudjelovao u pripremama dvadesetosrpanjskog atentata jer je kao vojnik odbijao takva sredstva. U svojoj je karijeri uvijek bio vojnik, a nikada političar.” Znakovito je vrijeme kada je to rekla. Lucie Rommel to nije izjavila kako bi svojega supruga obranila od Hitlerovih nacističkih pandura, nego u rujnu 1945., dakle, u vrijeme kad je bilo potpuno bezopasno priznati da ste bili član pokreta otpora. Nakon rata mnogi su odjednom otkrili da su simpatizirali Stauffenberga, a broj tajnih sudionika pokreta otpora naglo je porastao. Rommelova je supruga ustrajala u tomu da njezin suprug o atentatu ništa nije znao - a da je i znao, odbio bi ga iz uvjerenja. Problemom ponovno postaje i vjernost na koju su se nakon 2. kolovoza 1943. pred Hitlerom morali zakleti svi vojnici. A od ožujka 1944. svi su feldmaršali dodatno prisezali na vjernost. Poput Rundstedta, Mansteina i drugih vojnika na vrlo visokim položajima i Rommel je potpisom potvrdio svoje prisezanje Hitleru. Prekršiti tu prisegu za Rommela nije dolazilo u obzir. Bezuvjetna odanost njegovu vrhovnom zapovjedniku nije ga spriječila da kaže svoje mišljenje o vojnim stvarima - i onda kad je iz vojnih pitanja trebalo izvesti političke zaključke - jer su se samo tako mogli riješiti vojni problemi, nepolitični je vojnik upozoravao i na političke posljedice. U neposrednom Hitlerovu okružju bio je jedan od rijetkih koji se nije ustezao Hitleru reći u lice mišljenje koje se razlikuje od njegova. Ono što je Rommela priječilo pridružiti se urotnicima nije, dakle, bio manjak hrabrosti. Prije je to bilo njegovo shvaćanje časti i „vjernosti”.
Na kraju, tko je bio Rommel, koje je njegovo porijeklo, kakva mu je bila mladost, gdje je ratovao u Prvome svjetskom ratu, zašto je dobio nadimak Pustinjska lisica u Drugome svjetskom ratu, koja je bila njegova uloga na Zapadnom bojištu, i na kraju, zašto je morao počiniti samoubojstvo nakon neuspjela atentata na Hitlera? Na sva ta pitanja odgovore ćete dobiti u novom posebnom broju VP-a!
ovaj general romel je bio blazna osoba kao nas poglavnik ali je bio pogrsno shvacen i sad istina izlazi na vidjelo nakon 69 odina poslije 2.svijetkog rata ....za koji su rusi krivi kao sto i sad budu krivi ako dodjeje do 3.svijetskog rata ...jer njihova diktatura a la staljin i sad putin je jako opasna po ovaj svijet koji nam je sve mocna i draga amerika zeljela uljepsati da svi zivimo kao amerikanci !