Prividno dramatično izglasavanje zagrebačkog proračuna za svakoga s trunkom političkog racija bio je samo još jedan očekivani trijumf gradonačelnika Milana Bandića, no čini se da mnogi previđaju da uz razrješenje “lokalnog” zapleta ništa manje važne nisu posljedice na nacionalnoj razini.
Da, očito jest bilo napeto, Bandić je osjetio potrebu gotovo dopuzati na sve četiri, nabadajući bolno štakama, kako ništa ne bi prepustio slučaju, ali, gledajući unazad, unatoč dramatskim stankama u vijećnici, nevjerojatno je da je netko uopće ozbiljno pomislio da se neće naći tri “oporbene” ruke koje će javno progutati samopoštovanje i preko noći za 180 stupnjeva promijeniti svoje deklarirane stavove. Ne ulazim u objašnjenje na koji je to način nekoga “život natjerao” na takav javni salto mortale. Bitan je samo još jedan dokaz da hrvatska politika vrvi mandžurijskim kandidatima, koji na spomen ključne riječi izvršavaju unaprijed programirane zadatke, a ruka im se automatski počinje trzati i dizati uvis kao dr. Strangeloveu u Kubrickovom filmu.
No, nakon Vrdoljakovog antologijskog ukrcavanja na navodno tonući Titanic, apsolutno je sve moguće i svi bi trebali biti svjesni da baš ni za koga ne treba staviti ruku u vatru. Reklo bi se čak da je nečija uvjerljivost obrnuto proporcionalna količini njegova uvjeravanja hrvatske javnosti da nikad – pa čak ni tada – nešto neće napraviti. U tom smislu nije nevjerojatan ni scenarij koji nudi Zlatko Hasanbegović – da ova trojka preletačevića zapravo nije solirala, te da su u cijeloj predstavi sudjelovali i njihovi šefovi. Dakle, da su Darinko Kosor i Krešo Beljak odigrali igru i dali im zatim nogu samo kako bi sebi stvorili alibi i održali privid da s tim rašomonom nemaju nikakve veze. Naravno, Hasanbegović i samom sebi daje alibi za vlastiti neuspjeh u rušenju Skupštine, ne nudi nikakav dokaz da su Beljak i Kosor nešto odradili za Bandića ili Plenkovića.
No, nema dvojbe, ovime profitira ne samo zagrebački gradonačelnik, nego i premijer, koji mu je u Skupštini na raspolaganje stavio sve što ima na raspolaganju. Hasanbegović je u Skupštini doživio bolan poraz, jer sve karte stavio je na scenarij u koji se ufaju i mnogi koji su ostali u HDZ-u, pomoću kojega je mogao dobiti odskočnu dasku kako bi bitku prebacio na nacionalnu razinu te tako uhvatiti priliku Plenkoviću zadati ozbiljan udarac. Da je načeo Bandića, u novopronađenoj vjeri poljuljao bi i njegovih dvanaest apostola u Saboru, koji služe i Plenkoviću kao padobran. Plenkoviću pak apsolutno ne bi odgovaralo kad bi uz europske morao otrpjeti i mnogo neizvjesniji test – izbore u Zagrebu.
A na krilima te kampanje, Hasanbegović i Esih povećali bi šansu Plenkoviću ukrasti i neki mandat u Bruxellesu. Jedino relativni neuspjeh (dakle, gubitak jednog do dva europska mandata) može načeti Plenkovićev položaj u stranci u kojoj je svaka javna oporba utihnula iščekujući povoljniji trenutak. Davor Ivo Stier i Miro Kovač disciplinirani su stranački igrači koji prije raspisane procedure neće poduzeti ništa što bi moglo naštetiti stranci. Tko je i kako na površinu izvukao aferu SMS, možemo samo nagađati, no, ni u slučajnosti ne valja previše vjerovati. Slučajno ili ne, Plenković ju je iskoristio kako bi ukrotio dva centra moći. Milijan Brkić imobiliziran je, a tako će i ostati, dokle god ga se drži pod sumnjom.
Takav je Brkić Plenkoviću najkorisniji. S druge strane, iako su potpuno promašene, pa i zlonamjerne ocjene da je ona “lider hrvatske desnice”, Kolinda Grabar Kitarović kao predsjednica je premijeru gotovo pa prirodni konkurent i, kad bi tako odlučila, jedina koja bi ga mogla skinuti ili naslijediti na mjestu premijera. Ona će do kraja euroizbora ostaviti sebi dovoljno prostora da može i dalje birati što je za nju najrealističnije. Racionalan izbor bio bi ići na drugi mandat, koji joj je, baš kao nekada Josipoviću, “zagarantiran”, a oporba bi morala naći nekog mnogo uvjerljivijeg od Zorana Milanovića. Tako je posve jasno i da savjetnici moraju sebe staviti u drugi plan i otići ako bi iz bilo kojeg razloga mogli štetiti percepciji predsjednice u široj javnosti. Najveća prijetnja joj je sumnja, bila opravdana ili ne, da joj šef HDZ-a u kampanji neće pružiti iskrenu i potpunu podršku, što je vrsta straha kakva gotovo do same završnice nije nestala i u prvoj njezinoj kampanji. O tome bi nešto za reći imao i Josipović u svojem drugom pokušaju. HDZ pak ima već čitavu povijest lažnih juriša na Pantovčak, tako da zebnja nije posve neosnovana te se, koliko god izgledalo previše ludo da će netko raditi protiv nominalno vlastite političke opcije, vraćamo se na početak: nikom se ne može do kraja vjerovati.
Plenković nas je uvjerio da ne znamo čitati, Arsen Bauk da ne znamo brojiti, Ostojić - kako crtati, Božinović kako ne vidjeti, Kušćević kako se Bogu moliti,Pupovac nam piše povijest , za sadašnjost koga briga