Da je netko nadobudan prije beogradske završnice košarkaške ABA lige tvrdio da će u finalu igrati Cibona i Cedevita, sigurno bi bio proglašen bedakom i šarlatanom. Nakon što se to ipak dogodilo, takvi su fantasti netom proglašeni kavanskim vidovnjacima i prorocima. U Beogradu se u isto vrijeme sa srpskom mrzovoljom i ljutnjom događao i hrvatski trijumf i euforija. Neočekivanim pobjedama Cibone i Cedevite hrvatska se košarka vratila na visoko europsko mjesto slično onome kakvo je nekada imala. Taj je sportski uspjeh pobudio i sportski ponos, ali i nadu da je nešto slično možda moguće učiniti i s uništenim hrvatskim gospodarstvom i diletantskom vlašću. Beogradska je pobjeda pokazala da ima načina da se uspije čak i onda kada to baš i ne izgleda realno. No za sve je potrebno imati plan, sposobne i odlučne lidere koji vjeruju u sebe i u svoje suradnike. Cibona i Cedevita uspjele su narasti unatoč ukupno katastrofičnoj hrvatskoj situaciji. Hrvatska često i zbog pritiska da je posrijedi nostalgično vraćanje u prošlost, odnosno i pod pritiskom neprestanog imperativa “da se treba okrenuti budućnosti”, odbaci i dosta toga što bi joj moglo koristiti. Tako je, valjda kao komunistički, potisnut i zaboravljen i model po kojem je 1975. godine nastala Cibona. Tada je moćni šef zagrebačke Partije Slavko Šajber skupio direktore najvećih zagrebačkih prehrambenih poduzeća (Kraš, Franck, Badel i Voće) i “nagovorio” ih da se udruže u prehrambeni div kojemu je dano ime Cibona. Zadatak im je bio da sponzoriraju košarkaški klub pod tim imenom. Slavko Šajber bio je predsjednik, a Mirko Novosel postao je šefom koji je dobio priliku da marljivim stručnim radom Cibonu pretvori u vrhunski košarkaški klub. Šajber je bio glavni politički, a Novosel glavni stručni trener.
U Šajberovo i Novoselovo vrijeme u Cibonu nisu kao danas dovođeni strani, preplaćeni i osrednji igrači, nego najtalentiraniji mladići iz cijele Hrvatske i šire. Tako su se u Ciboni našli: Andro Knego, Aleksandar i Dražen Petrović, Sven Ušić, Danko Cvjetičanin, Franjo Arapović te Mihovil Nakić i Zoran Čutura, a i košarkaški genijalac – pokojni Krešimir Ćosić. Ta je ekipa godinama bila ne samo jugoslavenski “All Stars” nego i europski. Naravno da se taj model ne može doslovce primijeniti i danas. No, zašto primjerice ne bi bilo moguće da Agrokor kao najveća hrvatska tvrtka postane sponzor Cibone? Čak je i nekadašnja djelatnost Ciboninih suosnivača slična današnjoj Agrokorovoj. Cibonino je ime nastalo od lat. cibus bonus (dobra hrana) što korespondira s onim čime se danas bavi i što kao hrvatsko propagira Agrokor.
Cedevita kao potpuno nov košarkaški klub dijelom je nastala i na nekadašnjem modelu Cibone. Razlika je samo u tome što je sada, umjesto nekadašnjih Ciboninih socijalističkih vlasnika, Emil Tedeschi jedini vlasnik Cedevite. Koliku marketinšku ulogu ima njegov klub, možda je najvidljivije po tome što bi sigurno više ljudi znalo reći da je Tedeschi vlasnik Cedevite nego nabrojiti neke njegove kompanije. Cedevita je zasigurno poznatija od Droge i Kolinske. Možda bi upravo taj model mogao biti primjerom i za neke druge hrvatske tvrtke. Moguće da bi se našlo zainteresiranih i za SD Mladost. Pogotovo za njezin atletski dio koji predvodi olimpijska pobjednica Sandra Perković kao i za odbojkaški i vaterpolski dio Mladosti. NK Dinamo i RK Zagreb možda bi Grad trebao ponuditi na kupnju braći Mamić i Zoranu Gopcu i njihovim mogućim sponzorima i partnerima. Vjerojatno bi oni kao dugogodišnji i sposobni sportski menadžeri znali kako najbolje zaštiti i svoj i klupski interes. Moguće je da bi Grad Zagreb tako ne samo rasteretio svoj proračun nego i njihovim menadžerskim vođenjem stvorio i “podebljao” zagrebačke i hrvatske sportske brendove.
Sport već dugo nije samo natjecanje. On je i cijela marketinška, zabavna i medijska industrija. Zarada je tu, dakako, bitna, ali je za današnju kriznu, tjeskobnu i bezvoljnu Hrvatsku izuzetno važan i optimističan poticaj koji donose sportske pobjede. Osjetilo se to i nakon velikog i neočekivanog beogradskog uspjeha.
Agrokor samo treba iskopirati Atlantic grupu i iplatit će im se brzo ulaganje u Cibonu. Za te kompanije je idealno ulagati u košarkaške klubove poput Cibone i Cedevite jer su ti klubovi dio regionalne lige, a te kompanije svojim proizvodima žele pokoriti regiju. Simbioza Agrokora i Cibone bi trebala biti logična, nadam se da će do te suradnje doći.