Novi su bosanski izbori završili na stari način. Opet su zapravo pobijedile tzv. nacionalne stranke. U BiH se stare navike i mentaliteti sporo i teško mijenjaju. Bosna i Hercegovina je i ovaj put pokazala da je višestoljetno nasljeđe još uvijek na svoj način u njoj prisutno. To je nasljeđe određeno poviješću i pretvoreno gotovo u političke običaje. Da se u BiH razmišlja drugačije, a ne u već uobičajenim modelima, sigurno bi izborni rezultati bili različiti.
Nešto se od tih petrificiranih političkih misli i načina mišljenja vidjelo ovih dana i u Hrvatskoj. U Rijeci je novi intendant riječkoga Hrvatskog narodnog kazališta Oliver Frljić manifestirao ostatke uobičajenoga bosanskoga mišljenja i ponašanja “preimenovavši” HNK Ivana pl. Zajca u Narodno LGBT kazalište! Za potpunu objavu takvoga svjetonazora na krovu zgrade mu je još samo falila jugoslavenska zastava. Koliko taj razglašeni režiser podrijetlom iz Travnika drži do starih tema, koje imaju zadah jugonostalgije i sentimentalnog odnosa prema kazališnim temama iz nekadašnje zajedničke prošlosti, pokazuje i nedavnim postavljanjem u zagrebačkom Kerempuhu nekada neizbježnoga “Jazavca”. Frljić, javno pretvoren u kultnoga redatelja, svoju kazališnu poetiku najčešće temelji na provokaciji. On koristi svaki teatarski predložak koji može pobuditi njegova bosanska sjećanja, jugonostalgične naboje kod dijela publike ili pak kod onih kojima se to ne sviđa izazvati negodovanje.
Da taj misaoni obrazac na još dojmljiviji način postoji u Bosni i Hercegovini, mogli smo također ovih dana vidjeti i čuti od njegova nekadašnjega sugrađanina, nekoć glasovitoga bh glumca Josipa Pejakovića. Ono što je govorio, pa i o BiH i tamošnjim izborima, odisalo je rijetko viđenom mrzovoljom i jugonostalgijom. Poslije Daytona, po njegovu mišljenju, “Bosnom vladaju tri međeda”. Pejaković kao da je desetljećima živio u Platonovoj pećini i onda iz nje izašao. Zapravo, cijela je Bosna desetljećima bila Titova pećina. O Bosni i Hercegovini nije ni govorio jer da je to za njega nešto nepostojeće. O BiH nije govorio kao o nečemu što postoji kao država, nego kao o nekom sasvim bezličnom, nedefiniranom prostoru, pejorativno o njoj govoreći kao o “zemlji” koja za njega ima vrijednost, valjda, jednaku livadi ili oranici.
O Bosni kao o svojoj domovini nije uopće želio trošiti riječi. U nekoliko je navrata ponovio da ima samo jednu domovinu – Jugoslaviju. Svoje je legitimne stavove Pejaković branio tvrdnjom da su njegovi djed, otac i on rođeni u Jugoslaviji i da je Jugoslavija njegova jedina domovina. Čovjek kao da je prespavao sve događaje u svojoj bivšoj domovini. Sjetio se usput da je na koncu Jugoslavije bio u bosanskohercegovačkom dijelu Stranke reformista zadnjega jugoslavenskoga premijera Ante Markovića.
Pejaković se sjetio i detalja koji ima itekakve personalne veze s nedavnim bh izborima. Rekao je nepoznatu činjenicu da poznaje sadašnjega predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika s kojim je, naime, bio u Markovićevim reformistima. O Dodiku je govorio kao o svome dobrome prijatelju koji je mnogo dobroga napravio u ratu! Dometnuo je i da je Dodik svojedobno došao u Zagreb, na Mirogoj, na grob Ante Markovića, da bi mu tako izrazio poštovanje. Usprkos tome što se s Jugoslavijom dogodilo, posebno što se dogodilo s BiH, Pejaković nije promijenio svoje nekadašnje mišljenje.
Ostataka takvoga mišljenja u sličnim mentalnim okrajcima sigurno ima i u Hrvatskoj, gdje je ono još pojačano dolaskom njegovih bosanskohercegovačkih zagovornika, kasnije personificiranih kao Miljenko Jergović i Oliver Frljić. Drugi Hrvati koji su se nakon raspada Jugoslavije i strašnoga rata nacionalno osvijestili i često od nesvjesnih bh unitarista ili tek od “bosanskih katolika” postali Hrvatima vjerojatno ni u ovim izborima nisu bili skloni sasvim se odvojiti od HDZ-a i Dragana Čovića. Ipak, zamjetna je tendencija odvajanja hrvatstva od monopola HDZ-a. Tim je glasovima možda naviješten i neki novi moderniji put hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Misaona mješavina nasljeđa “samoupravnog socijalizma” i “nacionalnog neokonzervativizma” možda su i odlučujuće utjecali na bh izbore. Ako u BiH među njezinim trima narodima bude i dalje tako prisutna konzervativna “divlja misao”, onda će se mnogi složiti s tvrdnjom da će i nakon novih izbora u BiH “vladati trojica međeda”.
Uglavnom dobra analiza, ali ako sam dobro shvatio clanak gosp. Jajcinovic vjeruje da je doslo do odklona biraca od HDZ-a. 90-ka je istina dobila nesto glasova Hrvata ali je isto tako dobila (po svoj prilici) i do 50% muslimanskih glasova. Ostale stranke sa HR predznakom su dobile zanemarujuci broj glasova.