Ivo Andrić, jedini literarni nobelovac s ovih prostora, neupitni velikan pisane riječi, u svom je uzbudljivom životu bio i veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovu Berlinu.
I to pune dvije, burne i hirovite godine. Od proljeća 1939. pa do proljeća 1941. godine. Kada je došao u Berlin na veleposlaničko mjesto (prije toga je bio pomoćnik ministra vanjskih poslova u Stojadinovićevoj vladi), vrlo je kratko čekao na protokolarni prijam kod svemoćnog kancelara Hitlera. Prema Andrićevu sjećanju, Hitler je imao vlažan stisak ruke i bio je jako, jako nizak čovjek. U duge dvije godine Andrićeva veleposlanikovanja u Berlinu, povijest se odvijala ubrzano i bila je jako, jako krvava. Od 1. rujna 1939. godine redom su Hitlerove trupe osvajale europske zemlje poput Poljske, Danske, Norveške, Nizozemske, Belgije, Luksemburga...
Od tog 1. rujna 1939. godine europska povijest krenula je novim tijekom. Ali veleposlanik Andrić ostajao je diplomatski decentno na svom mjestu, u berlinskom jugoslavenskom veleposlanstvu. Bio je Andrić, među ostalim uzvanicima, i na potpisivanju pristupa Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu 25. ožujka u Žutoj dvorani bečkog dvorca Eugena Savojskog Belvedereu, što se u vrijeme komunističke vladavine na ovim prostorima redovito prešućivalo i skrivalo, pri čemu su retuširane čak i stare fotografije. Ivo Andrić u diplomatskoj je jugoslavenskoj službi bio dulje od dva desetljeća, i to u onim turbulentnim vremenima kada je u beogradskoj Skupštini hladnokrvno ustrijeljen i Stjepan Radić. No, Andrić je uvijek znao vlastito mišljenje skriti iza diplomatski uljuđenog i pomalo hladnog ophođenja. Službovao je Andrić u tih dvadesetak nasilnih jugoslavenskih godina u Vatikanu, Bukureštu, Trstu, Grazu, Marseilleu, Parizu, Madridu, Bruxellesu, Ženevi...
Berlin mu je bio posljednje diplomatsko radno mjesto. Nakon što je u onim poznatim demonstracijama srušena vlada Cvetković – Maček, Hitlerova je vlada Andriću naredila da hitno napusti Berlin pa se nakon brojnih avanturističkih peripetija bivši veleposlanik Andrić domogao Beograda. Na sreću svih ljubitelja prave književnosti, otad se Ivo Andrić bavio uglavnom literaturom, i to sve do svoje smrti 1975. godine, a baš je u godinama Drugog svjetskog rata napisao svoja remek-djela, romane "Na Drini ćuprija" i "Travničku hroniku". Rigidni jugoslavenski režim poslije 1945. godine svetio se mnogima, a među njima je bilo i puno umjetnika. Bili su krivi jer su u vrijeme Drugog svjetskog rata u ruci držali dirigentski štapić, jer su na kazališnim scenama glumili Shakespearea ili Goethea, jer su portretirali poglavnika Pavelića ili mu pisali pjesničke ode ili su radili na Hrvatskoj enciklopediji.
Ali Ivo Andrić, diplomat koji se više puta susretao s Hitlerom nije bio među progonjenima. Prihvaćao je neke formalne zastupničke funkcije i u komunističko vrijeme, a 1954. čak je postao član Komunističke partije Jugoslavije, no to je prije bilo pitanje forme, nikako ne i sadržaja. Unatoč Andrićevoj diplomatskoj dvogodišnjoj dionici u Berlinu, vjerojatno ga nitko normalan ne bi mogao nazvati nacistom. Andrić, naime, nije bio nacist, nego je bio diplomat kod nacističkih vlasti. On je u Hitlerovu Berlinu, navodno vrlo zakopčano, samo obavljao svoj posao. A što taj posao, doduše u Hitlerovoj, pravoj jazavčevoj jazbini ima s kvalitetom njegova spisateljskog posla? Čitajući Andrića ili ga postavljajući na kazališnu scenu, častimo li njegovo djelo ili izražavamo stav o njegovu berlinskom bivstvovanju?
>>Rođakinja nobelovca otkriva: Ivo Andrić je fratarski sin
>>Nobelovac koji je ostao bez književnosti kojoj je želio pripadati
rođen kao hrvat morao se predstavljati kao jugoslaven a upisali ga kao srbin..a to onda znači da nije nacist..jer kakav je to srbin a nacist ?