Za razliku od uobičajenih sindikalnih prosvjeda, Praznik rada ove je godine obilježila inicijativa koja bi trebala biti kruna svih sindikalnih akcija. Inicijativa “67 je previše” prikuplja potpise građana protiv podizanja dobne granice za odlazak u mirovinu na 67 godina, kako bi se to pitanje postavilo kao referendumsko. Rezultat te inicijative uvelike će obilježiti sudbinu svih radnika i budućih umirovljenika, ali će istovremeno i trasirati daljnji sindikalni put u Hrvatskoj.
– To nije apstraktno i ideološko, već socijalno pitanje koje se tiče svakoga. Učinit ćemo sve da do referenduma dođe, ali moramo imati borbene ljude uz sebe i snažnu i masovnu podršku, onda ćemo imati jak argument za stolom – kaže Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Novosel podsjeća da hrvatski građani uvijek upiru prstom u sindikate, očekujući od njih da “nešto pokrenu”.
– E pa, sad smo pokrenuli, ali znajte da bez vas sami ne možemo ništa – poziva građane Novosel. Navodi primjer jednog transparenta za nedavnih prosvjeda u Rumunjskoj, na kojem je pisalo: “Nismo vam mi Hrvati!”, upućujući na činjenicu da je netko prepoznao Hrvate kao građane koji se lako mire sa svime što im se nametne i nemaju petlje izaći na ulicu. Sindikati u Europi vraćaju se svojim korijenima, odnosno aktivističkim borbama, tvrdi ovaj sindikalac, jer se kultura kapitala također vratila prvotnim metodama s kraja 19. stoljeća, a tradicionalnih partnerstva sindikata sa socijaldemokracijom više nema.
Situacija je to koju drugi sindikalni čelnik, Vilim Ribić iz Matice hrvatskih sindikata, nerijetko ironizira.
– Znam reći, ovi primitivni Francuzi prosvjeduju, dok nama Hrvatima s tisućljetnom kulturnom tradicijom takvo što ne bi palo na pamet – kaže Ribić.
Činjenica je da u Hrvatskoj građani sindikalne organizacije zaobilaze u širokom luku i smatraju ih reliktom socijalističke prošlosti. U sindikate u Hrvatskoj je, prema nekim podacima, učlanjeno oko 30 posto zaposlenih, a taj prosjek bitno dižu državne i javne službe jer ondje poslodavac, tj. država, još koliko-toliko, uvažava socijalni dijalog. No, iako zapadne zemlje danas nemaju visoku sindikalnu učlanjenost, daleko su osvješteniji za javno djelovanje pa kad sindikati u nekoj od europskih zemalja pozovu na prosvjed, ne gleda se tko je član sindikata, već izlaze svi koji osjete da se situacija zbog koje se prosvjeduje na bilo koji način tiče i njih. Ta praksa pokazuje da sindikalno organiziranje radnika nije puka tekovina komunizma, već demokratski uređeno područje svijeta rada diljem kapitalističkih zemalja. – Mnoge zemlje diljem svijeta imaju zakonski propisane doprinose solidarnosti. Njih uplaćuju zaposleni koji nisu članovi sindikata i ne plaćaju sindikalnu članarinu, budući da svi radnici uživaju radnička prava za koja se izbore sindikati. Princip obaveznog članstva u radničkoj komori ima Austrija, Kanada, Turska, Bugarska, Švicarska, neki oblik ima Belgija i skandinavske zemlje, a SAD ga je s Trumpom počeo napuštati, imaju ga još neke atlantske američke države – navodi Ribić. Po njemu, u Hrvatskoj je nepostojanje takvog oblika participiranja, uz sve raširenije nesigurne oblike rada, razlog otuđenju radnika, osobito mlađih, od sindikalne ideje.
Krešimir Sever iz Nezavisnih hrvatskih sindikata upućuje na različitost razvojnog puta sindikata u Hrvatskoj i tranzicijskim zemljama, od onog zapadnih zemalja.
– Od kraja 2. svjetskog rata do početka 90-ih, sindikati su išli ruku pod ruku s Partijom i zapravo bili produžena ruka poslodavaca, pa se nisu u dovoljnoj mjeri mogli razviti kao na zapadu. Održavala se forma, a sadržaj je izostajao – opisuje Sever. Iz tih su iskustava političke elite vukle iskustvo pa su početak kolektivnih pregovaranja poistovjećivale s kolektivizmom i vraćanjem u prošlost, a na spomen štrajka optuživali sindikate kao neprijatelje države. Svi znamo da se istovremeno događala najveća povijesna pljačka hrvatskog gospodarstva i najteži egzodus radnika iz svijeta rada u prinudnu mirovinu, čije se posljedice protežu do danas.
Tijekom godina radnici zapadnih zemalja dosegli su određenu razinu plaća i radnih prava, a istodobno je, rastakanjem socijalističkog lagera, za zapadne zemlje nestalo bauka socijalizma, pa se na zapadu počelo urušavati sindikalno članstvo.
– Promijenio se pogled na socijalni dijalog i ponovno dolazi do više sile i pritisaka. Tu je važan jak sindikat, poput austrijskog o čijem štrajkaškom fondu kruže legende, a koji ima i dionice, hotele... Jača liberalistička struja u gospodarstvu, a promjene u tehnološkim procesima promijenile su sustav radne snage. Pred sindikatima je izazov novog doba.
Mladi se odgajaju u poduzetničkom mentalitetu, individualistički, bez društvene solidarnosti. Individualni ugovori o radu, djelu, po projektima... poslodavcima su u interesu, a za zaposlene ta situacija funkcionira po principu kako love lavice u čoporu antilopa. Ne jurišaju na cijeli čopor jer bi ih antilope izgazile, više ih je, nego nastoje izolirati jednu po jednu – slikovit je Sever. Dok Europa preispituje radno vrijeme i članice upozorava da previše ugovora na određeno vrijeme ugrožava europske socijalne vrijednosti, RH do danas u svojim reformama ne ide u tom smjeru, već traži nove izvore radnika koje i dalje potplaćuje.
– Sindikati u tim uvjetima trebaju naći načina da u javnosti budu prepoznati zauzimanjem za opće dobro. Mladi koji čuju te ideje i vide kako su prošli njihovi roditelji itekako imaju sluha za to – zaključuje Sever.
Sindikat mora imati svoje mjesto u drustvu... ...u hrvatskoj sve gubi smisao npr.sindikata ima vise nego stranaka..itd itblize