S neskrivenom skepsom prošlog četvrtka otišao sam u Među-američku razvojnu banku na \"predavanje, razgovor i potpisivanje knjige\" Moisésa Naíma. Dao sam se nagovoriti jer je moja snaha Meksikanka Cynthija tvrdila kako se radi o jednom od najutjecajnijih, najinovativnijih i najslavnijih javnih umnika (intelektualaca), mislitelja i pisaca Latinske Amerike, a sin Bartol me uvjeravao kako će njegova nova knjiga „Kraj moći\",vrlo brzo postati velika američka i svjetska uspješnica.
Moja je, pak, skepsa bila uvjetovanja banalnim, populistički trivijalnim naslovom knjige koji počinje riječju „Kraj\" (The End). Naime, u posljednjih četvrt stoljeća naslovima knjiga pomodno, gotovo opsesivno, zavladala je riječ „Kraj\". Modu je inicirao u to davno doba, 1989. godine, malo poznati, a danas, još uvijek, planetarno slavni autor Francis Fukuyama, objavom opsežnog „proročkoga\" teorijsko-političkog eseja „Kraj povijesti?\". Esej je jednostavno bio osuđen na ostvarenje instant-slave jer se pojavio u godini kada je završavao drugi mandat najvećeg američkog hladnoratovskog bojovnika Ronalda Wilsona Reagana i kad je rušenje Berlinskoga zida simbolički označilo pad Željezne zavjese i slom komunizma. Zato je i ključna tvrdnja Francis Fukuyame na neki način bila melem za uši svih zadrtih ljubitelja slobodnog tržišta i demokracije koji su ujedno bili protivnici, pa i mrzitelji planske privrede i komunizma.
Fukuyamin slavni \"kraj\"
Esej je oduševio i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, gotovo toliko kao i njegova knjiga-miljenica „Sudar (sukob) civilizacija\" Samuela P. Huntingtona, zametak koje je bio autorov esej objavljen u časopisu The Foreign Affairs kao polemika s rečenim Fukuyamom. Ta slavom ovjenčana Fukuyamina rečenica glasi: „To čemu možda svjedočimo nije samo kraj Hladnoga rata ili prolazak određenog razdoblja poratne povijesti već kraj povijesti kao takve: to jest, krajnja točka ideologijske evolucije čovječanstva i poopćenja (univerzalizacije) zapadne liberalne demokracije.\"
Te su riječi tada 36-godišnjeg Amerikanca treće generacije japanskih korijena, preko noći pretvorile u planetarnu intelektualnu i medijsku zvijezdu: velikog globalnog mislitelja i „proroka\" koji je mogao za dva sata predavanja u bogatim gradovima svijeta naplatiti od 50 do više od 100 tisuća dolara.
Tržišni uspjeh knjige začeo je modu i opsesiju određivanja naslova knjiga koje počinju riječju \"Kraj\". Da je tome tako, lako je dokazati pretragom virtualnih knjižara, primjerice, vodeće hrvatske on-line knjižare superknjizara.hr, na kojoj je moguće pronaći knjige koje već u naslovu najavljuju KRAJ: čovjeka, svijeta u Breslanu, znanosti, imperija, Iraka itd. Broj knjiga s „Krajem\" u naslova u ovdašnjim američkim knjižarama – stvarnim i virtualnim – premašuje dvije stotine naslova. Proriče se ili nazire kraj: bolesti, seksu, rastu, suverenitetu, ratu, zemlji, medicini itd., itd.
Drago mi je što me zazor prema trivijalnom naslovu nije odvratio od odlaska u Među-američku razvojnu banku jer je predavanje Moisésa Naíma bilo doista krajnje zanimljivo.
Za Moisésa Naíma može se kazati da pripada vrlo uskom krugu – nema ih više od tisuću – globalno moćnih i utjecajnih umnika, političara, znanstvenika i bogataša koji nedvojbeno „kroje sudbinu svijeta\": jer bitno utječu na svjetske geostrategijske, financijsko-doktrinarne i makroekonomske, pa i sigurnosno-ratne trendove. Da je Moisés Naím pripadnik neformalne skupine „gospodara svijeta\", pokazuje činjenica da već četvrt stoljeća redovito sudjeluje u radu Svjetskoga ekonomskoga foruma u Davosu, u radu tajnovitih Bilderberg konferencija u Sunčanoj dolini (Sun Valley) i na godišnjim zasjedanjima Međunarodnog monetarnog fonda.
Rođen je u Libiji 1952. godine u židovskoj obitelji koja je izbjegla u Venezuelu. U toj je zemlji, kao mlad čovjek – imao je 36 godina – bio ministar trgovine i industrije 80-ih godina prošloga stoljeća, u vrijeme velikih ekonomskih – upravnih, strukturnih i razvojnih – reformi. Prije imenovanja za ministra bio je profesor i dekan IESA (Instituto de Estudios Superiores de Administración) u Caracasu. Punih četrnaest godina bio je glavni urednik časopisa the Foreign Policy. Danas radi kao znanstveni savjetnik na Međunarodnom ekonomskom programu pri the Carnegie Endowment for International Peace. Usto je jedan od najčitanijih i najutjecajnijih stavotvoritelja (opinion makera) u Latinskoj Americi (kolumne objavljuje u El Paisu i La Repubblici), televizijski je producent i voditelj, a kolumne objavljuje i u The Financial Timesu.
Njegovo je ime pažnju svjetske javnosti privuklo nakon objave knjige „Neovlašteni: Kako su krijumčari, otmičari i falsifikatori kidnapirali svjetsku ekonomiju\" u kojoj se studiozno bavi fenomenom, organizacijom i crnom/tajnom ekonomijom gusarstva, ilegalne migracije, organiziranog kriminala, pranja novca, šverca oružja, trgovine ljudima i zarobljavanja država.
Tri velike revolucije
Svoju odluka da napiše knjigu o moći (engleska imenica „power\" ima dvije hrvatske istoznačnice koje, složit ćete se, nisu uvijek podudarne: „moć\" i „vlast\", jer je moguće biti nemoćan na vlasti i moćan bez vlasti), već na početku predavanja, Najveća vrijednost knjige leži u – dokazima. Naím nudi mnoštvo čvrstih dokaza i potvrđuje ključnu tezu o velikoj seobi ili migraciji moći: sa zapada i sjevera na istok i jug; iz predsjedničkih i kraljevskih palača na gradske trgove; iz moćnih starih, nekad moćnih i uglednih korporacija prema gerilskim novim vižljastim poslovnim subjektima; od muškaraca prema ženama; od starih i iskusnih prema mladim i sposobnim.
Usto, moć se urušava, propada jer oni koji su na vlasti i imaju moć imaju sve više ograničenja u njenoj upotrebi i sve su veći njihovi rizici od gubitka vlasti. S gubitkom vlasti, kao što pokazuju primjeri Arapskog proljeća, neki vlastodršci gube život, a drugi, o tome bi mogao nešto kazati dr. Ivo Sanader, imovinu i slobodu.
Kao što je slikovito kazao na predavanju: „Nekad su diktatori-satrapi gubili vlast i moć u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, ali su zadržavali koruptivna i krvava bogatstva u europskim bankama. Danas završavaju na Haaškom sudu!\" Masovni pokreti protiv vlastodržaca, tirana, tradicionalnih institucija moći nemaju, smatra autor, samo pozitivne posljedice. Rušenje diktatura, monopola, satrapskih i zlostavljačkih institucija, za posljedicu mogu imati, a često i imaju: bezvlašće, anarhiju, kaos i paralizu.
Sve u svemu, uz tezu o „velikoj seobi\" moći/vlasti, Naím nudi i svojevrsni „opći poučak\" za sve ljude koji imaju moć, žude za njom i žele je ostvariti – zbog puke gladi za vlašću ili zbog plemenite težnje da se njome posluže za ostvarenje općega blagostanja i dobra: „U dvadeset i prvom stoljeću moć/vlast lakše je osvojiti, teže koristiti i – lakše izgubiti\".
Razloge za taj pomalo paradoksalan opći poučak o moći/vlasti autor nalazi u tri velike revolucije koje obilježavaju početak trećeg tisućljeća. Te revolucije, na engleskom jeziku, obilježavaju tri slova „M\": more (više), mobility (pokretljivost, mobilnost) i mentality (stanje svijesti, mentalitet).
Činjenica što u suvremenom svijetu ima doista svega više (hrane, znanja, ljudskih prava i sloboda, tehnoloških naprava, predmeta koji olakšavaju rad i život, knjiga, ideja, ali i droge i oružja), da su ljudi sve pokretljiviji, umreženiji i povezaniji (više i jeftinije putuju, migriraju, komuniciraju, uče, čitaju, znaju, razmjenjuju informacije) i da su izmijenili mentalni sklop (samosvijest, svijest o pravima, sumnja u božansko poslanje i „izabranost\" moćnika itd.) dovode do situacija u kojoj politička, ekonomska, crkvena, medijska i svaka druga vlast i moć postaju izazovom, ali i iskušenjem, često i smrtnom opasnošću.
>> Zavjera ili stvarnost: Smješta li Amerika krizu Europi?
