Vijest iz beogradskog tiska da Srbija namjerava uložiti 20 milijuna eura u film o Jasenovcu pobudila je priličnu pozornost hrvatske javnosti. Prenijeli su je svi mediji, “klikala” se i komentirala po forumima, pri čemu nitko nije postavio pitanje koliko je vjerojatno da će Srbija doista uložiti toliki novac u takav projekt. Najava iz Srbije dočekana je sa zebnjom, što i nije čudo s obzirom na ranije akcije kojima je Srbija promicala “istinu” o Jasenovcu.
Posljednja takva bila je izložba u sjedištu UN-a, sa znatno preuveličanim brojem žrtava jasenovačkog logora u odnosu na službene brojke u samom Spomen-području Jasenovac (govorilo se o pola milijuna ubijenih). Hrvatska je na izložbu reagirala optužbom o manipulacijama i plasiranju lažnih podataka, a na kraju se od nje ogradio i sam UN. Vrlo je vjerojatno da bi slične teze sadržavao i Vučićev hollywoodski film o Jasenovcu, no pravi odgovor na takve provokacije nikako ne može biti to da se Hrvatska trese na svaku sličnu najavu iz susjedne države. Na višestruko preuveličavanje broja žrtava ustaškog logora kvalitetno se može odgovoriti samo istinom. A oko nje se naše društvo, poslovično, ne može suglasiti.
Službeni je podatak u Spomen-području Jasenovac 83.000 žrtava, višestruko manje od broja kojim barata Srbija, no neki povjesničari spore i taj broj i tvrde da su na popisu i ljudi koji nisu bili u logoru, da se neka imena ponavljaju... No argumenti koje iznose u prilog toj tezi unaprijed se proglašavaju revizionizmom, a historiografiji se onemogućuje svako ozbiljno bavljenje jasenovačkim logorom. Radi se o iracionalnom strahu da bi dodatno smanjivanje broja žrtava umanjilo i značaj ustaškog zločina, što je promašeno jer je zločinački karakter Pavelićeva režima nemoguće zanijekati. Dapače, odbijanje da se tragedija podrobno istraži može samo otvoriti sumnje u motive zagovaratelja službene istine. A Hrvatska će, dok se ne oslobodi straha od istine i iskreno ne suoči s vlastitom prošlošću, biti na meti zlonamjernih akcija s one strane Dunava.
Normalna država bi već odavno riješila to pitanje, bez obzira smeta li to nekome ili ne. Široki otkop u slojevima od dvadesetak centimetara, sloj po sloj, makar trajalo i deset godina, pa kome pravo kome krivo. Uostalom, i te žrtve imaju pravo na grob i grobište a ne da im kosti trunu u masnoj ilovači. Ako bi se pri tome moglo još i identificirati žrtve, tim bolje. Tko može imati nešto protiv?