U svim se državama obilježavaju i svečano proslavljaju slavni nacionalni praznici i spomen-dani: kada se sastao prvi demokratski parlament, dan rušenja Bastilje, dan pobjeda u ratovima i sl. Među njima je jedan praznik specifičan i pravno vrlo važan: dan kada je rođena država. Najčešće se naziva Dan neovisnosti.
Na Dan neovisnosti država postaje članica međunarodne zajednice. Opće međunarodno pravo (koje obvezuje sve države) od toga dana štiti njenu suverenost, pravo na opstanak, jednakost, komuniciranje s drugim državama, na teritorijalnu cjelovitost, poštovanje dostojanstva. Novonastala država ima pravo oružjem braniti svoju teritorijalnu cjelovitost ako je napadnuta i dr. Naravno, toga dana tek rođena država stječe i obveze, poput poštovanja zabrane uporabe sile, mirnog rješavanja međunarodnih sporova, dužnost međunarodne suradnje u skladu s načelima u Povelji Ujedinjenih naroda (iako nije članica UN-a jer norma međunarodnoga prava o suradnji obvezuje sve države svijeta), ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obveza u dobroj vjeri i dr. Zbog toga je izuzetno važno znati kada je rođendan države Hrvatske u kojoj danas živimo.
"Neka joj je sretan i dug život"
Republika Hrvatska proglašena je neovisnom, suverenom i samostalnom državom na svečanoj sjednici Sabora Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. Tom prigodom donesen je temeljni konstitucijski političko-pravni akt o stvaranju neovisne države Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, konstitucijski pravni akti Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske. To su akti koji, uzeti zajedno, tvore povijesne, političke i pravne temelje suvremene Republike Hrvatske. Doneseni su na temelju Izvješća o rezultatima referenduma održanog 19. svibnja 1991., a Ustavna odluka o suverenosti sukladno članku 140. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990.
U članku 1. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti kaže se jasno i jezgrovito: "Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom."
U članku 2.: "Ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje."
A u članku 4.: "Na području Republike Hrvatske važe samo zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage. Republika Hrvatska preuzima sva prava i obveze koja su Ustavom Republike Hrvatske i Ustavom SFRJ bila prenesena na tijela SFRJ."
Istoga dana u Saboru je donesena Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj, u kojoj je, među ostalim, istaknuto: sve nacionalnosti u Hrvatskoj pravno su zaštićene od svake djelatnosti koja može ugroziti njihovo postojanje, imaju pravo na poštovanje, samoočuvanje i kulturnu autonomiju (članak IV.). Prema tome, na dan 25. lipnja 1991. Republika Hrvatska je stekla kvalitete države i međunarodnopravni subjektivitet u međunarodnoj zajednici jer su bili ispunjeni osnovni, klasični međunarodnopravni uvjeti za nastanak države: postojanje teritorija, stanovništvo i vlast.
U govorima predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana i predsjednika Sabora Republike Hrvatske Žarka Domljana u Saboru 25. lipnja 1991. bilo je jasno istaknuto da Hrvatska toga dana proglašava svoju neovisnost (Domljan: "Rođena je država Hrvatska! Neka joj je sretan i dug život!"). Nakon sjednice Sabora osobno sam, u funkciji hrvatskoga ministra vanjskih poslova, pozvao sve strane predstavnike postavljene (akreditirane) u Zagrebu u Ministarstvo vanjskih poslova (nalazilo se u zagrebačkoj Visokoj ulici) i uručio im službeno priopćenje i dokumente o proglašenju neovisnosti. Zatražio sam, uime predsjednika Republike Hrvatske i Vlade Republike Hrvatske, da njihove vlade novoproglašenu državu Hrvatsku priznaju što prije.
Istoga dana, 25. lipnja 1991., poput Hrvatske, neovisnost i samostalnost proglasila je Republika Slovenija. U Europi je prestala postojati, prvi put nakon Drugoga svjetskog rata, jedna država – Jugoslavija, onakva kakva je stvorena 1918. i interno strukturirana 1943., odnosno 1945. nakon završetka Drugoga svjetskog rata.
Sutradan, 26. lipnja, stiglo je iz Slovenije prvo međunarodno priznanje države Hrvatske. Toga dana Hrvatska je uzvratila priznanjem samostalnosti Slovenije. U odluci Sabora od 26. lipnja 1991. kazano je: "Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država priznaje Republiku Sloveniju kao suverenu i samostalnu državu." Svi događaji i reagiranja u svijetu kazuju da je 25. lipnja 1991. nastala nova država u međunarodnoj zajednici – Republika Hrvatska.
Budući da je nekoliko dana nakon proglašenja neovisnosti Republike Slovenije započeo oružani sukob Slovenaca s postrojbama Jugoslavenske narodne armije (JNA), na poticaj savezne jugoslavenske vlade i uz podršku Europske zajednice (EZ, danas: Unije) održan je 7. srpnja 1991. sastanak na Brijunima na kojemu je donesena Brijunska deklaracija (bili su prisutni predstavnici Hrvatske, Slovenije, Srbije, savezne jugoslavenske Vlade i Europske zajednice). Tim je aktom dogovoren prestanak rata u Sloveniji i tromjesečno stanje mirovanja djelatnosti vezanih uz primjenu državnopravnih akata o neovisnosti Hrvatske i Slovenije donesenih 25. lipnja 1991. ne bi li se u tome tromjesečnom razdoblju postigao dogovor o mirnom razrješenju jugoslavenske državne krize (pod terminom "mirovanje" valja razumijevati vremenski određeno odgađanje primjene, privremeno obustavljanje, moratorij, engl. suspension period). Budući da takvo rješenje nije postignuto, Hrvatski je sabor 8. listopada 1991. donio Odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza Republike Hrvatske sa SFRJ i s ostalim jugoslavenskim republikama i pokrajinama. U uvodnome dijelu te Odluke istaknuto je da je ona donesena: "Polazeći od Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracije o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske, koje je Sabor Republike Hrvatske donio na sjednici 25. lipnja 1991. godine."
Nijednim aktom, uključujući Brijunsku deklaraciju, nisu stavljeni izvan snage akti o uspostavljanju neovisne, suverene i samostalne države Hrvatske doneseni 25. lipnja 1991. Koliko se sjećam, o Brijunskoj deklaraciji nikada nisu odlučivali Sabor, a ni hrvatska Vlada. Nisu je nikada ni razmatrali.
Odlukom Sabora 8. listopada potvrđene su sve odluke donesene 25. lipnja 1991. O tome stajalištu Sabora inozemne vlade je izvijestio pismom hrvatski premijer Franjo Gregurić. Saborska Odluka od 8. listopada nije, dakle, konstitutivan akt o nastanku države Hrvatske (zakonodavac je uporabio naziv "odluka", a ne nazive za pravno hijerarhijski viši akt, primjerice "ustavna odluka" ili "ustavni zakon"), već je jedna od važnih odluka kojom je označena završna faza okončanja postupka razdruživanja Hrvatske u nekadašnjoj jugoslavenskoj federaciji, predviđenog odlukama o neovisnosti donesenim 25. lipnja 1991.
Za trajanja mirovanja iz Brijunske deklaracije vlast u Hrvatskoj kontinuirano su obavljali legalno izabrani, ili u Saboru i Vladi postavljeni, državni organi novoproglašene Republike Hrvatske. Sudjelovali su, među ostalim, u proklamiranome postupku razdruživanja s ostalim republikama i federalnim institucijama na način koji je bio stvarno moguć u uvjetima krhkog i svakodnevnim oružanim sukobima prekidanog primirja, (primjerice, postupno su povlačeni iz federacije, a ne odjednom, dužnosnici iz Hrvatske angažirani u saveznim institucijama, predstavnik Hrvatske u Predsjedništvu SFRJ Stjepan Mesić ostao je i dalje u tome najvišemu državnom organu vlasti, čak je obnašao dužnost predsjednika Predsjedništva SFRJ i sl.), organiziranju i jačanju oružanih snaga i obrani od agresije i dr. Iz pragmatičnih razloga – jer se prije svega želio izbjeći frontalni oružani sukob s JNA i otupiti neraspoloženje međunarodne zajednice prema razdruživanju Hrvatske i Slovenije u SFRJ – najviši hrvatski državni dužnosnici su svašta izjavljivali i potpisivali kojekakve dogovore. Nikada, međutim, nijednim ustavnim zakonom, nakon 25. lipnja 1991., nisu dezavuirane odluke o nastanku države Hrvatske donesene 25. lipnja 1991. niti je bilo kojim zakonskim ili političkim aktom nanovo proglašena neovisnost i samostalnost države Hrvatske.
Definitivno razdruživanje
Zašto Hrvatska nije 25. lipnja 1991. prekinula sve državno-pravne sveze s jugoslavenskom federacijom i federalnim jedinicama (republikama), već se, primjerice, složila s postavljanjem Stipe Mesića na položaj predsjednika Predsjedništva SFRJ 1. srpnja 1991.?
Odgovor je: prije svega zbog trajne opasnosti vojne intervencije JNA radi obaranja legalne vlasti u Republici Hrvatskoj. Zbog toga se u vrijeme osamostaljenja u Hrvatskoj (Sloveniji, kasnije u Bosni i Hercegovini) rabila riječ "razdruživanje" (a ne "odcjepljenje"). Pod tim terminom (engl. disassociation) valja razumijevati trajni prekid državnopravnih i političkih veza i sukcesiju, uređenje odnosa pravnih, imovinskih, teritorijalnih i dr. između nove države i prethodne države.
Dvojbe o datumu kada je Republika Hrvatska stekla kvalitete države (svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava) unijela je Arbitražna komisija, koja je sredinom 1991. osnovana na Konferenciji o Jugoslaviji Europske zajednice radi rješavanja dvojbenih pravnih pitanja vezanih uz bivšu Jugoslaviju (Komisijom je predsjedavao Francuz Robert Badinter pa se kolokvijalno naziva Badinterova komisija). Ta je Komisija 16. srpnja 1993. ustvrdila (Mišljenje br. 11) da su Republika Hrvatska i Republika Slovenija "proglasile svoju neovisnost 25. lipnja 1991., potom su u primjeni odredaba Brijunske deklaracije od 7. srpnja 1991. suspendirale za tri mjeseca te deklaracije o neovisnosti. U skladu s njom (Brijunskom deklaracijom – op. D. R.), učinak te suspenzije prestao je 8. listopada 1991. Toga su dana te dvije republike konačno prekinule sve svoje veze s organima SFRJ i stekle su u smislu međunarodnoga prava kvalitete suverenih država. Za njih je 8. listopada 1991. datum sukcesije država (kurziv – D. R.)."
Arbitražna komisija je s tom konstatacijom pogriješila. Najprije, zanemarila je državnopravne odluke Sabora Republike Hrvatske donesene 25. lipnja 1991. Potom je zanemarila i svoje stajalište izraženo 11. siječnja 1992. (Mišljenje Arbitražne komisije broj 5). Komisija je ispitivala zahtjev predsjednika Republike Hrvatske da Europska zajednica prizna Hrvatsku i 11. siječnja 1992. zaključila je da "Republika Hrvatska ispunjava uvjete nužne za njezino priznanje od država članica Europske zajednice» s tim da je dužna nadopuniti Ustavni zakon o manjinama donesen 4. prosinca 1991. Komisija je takvu ocjenu donijela nakon što je ispitala niz dokumenata koje joj je uputila Republika Hrvatska, među njima Ustav Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990., Izvješće o rezultatima referenduma održanog 19. svibnja 1991., Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. Među navedenim dokumentima koje je Arbitražna komisija razmatrala nije navedena Odluka Sabora od 8. listopada 1991!
Ako se prihvati stajalište da je Hrvatska stekla neovisnost 8. listopada 1991., u kakvom je onda međunarodnome statusu bila Republika Hrvatska od 25. lipnja 1991. do 7. srpnja 1991., dana kada je potpisana Brijunska deklaracija? Jesu li u razdoblju od 25. lipnja do 8. listopada 1991. akti hrvatskoga Sabora, Vlade, državnih tijela, djelatnosti oružanih i policijskih snaga i sl., koji su bili u suprotnosti sa saveznim i republičkim jugoslavenskim zakonodavstvom, odmetnički, nezakoniti i kažnjivi? Budući da novonastala država stječe granice koje je zatekla na dan osamostaljivanja, jesu li državne granice Republike Hrvatske one koje smo zatekli 25. lipnja 1991. ili one zatečene 8. listopada 1991.? Od kojega bi datuma valjalo računati ratnu štetu koju je dužan nadoknaditi agresor zbog razaranja počinjenih tijekom oružanoga nasrtaja na Republiku Hrvatsku 1991.? Ako Hrvatska i Srbija postupe prema naputku u presudi o genocidu Međunarodnoga suda pravde u Haagu (3. veljače 2015.), hoće li se obeštetiti i žrtve stradale do 8. listopada 1991.?
Nakon 25. lipnja 1991. svakoj drugoj državi i svakoj stranoj vojsci bilo je jasno da, ostvarujući vojne operacije na području Republike Hrvatske protiv njezinih građana i njezina teritorija, vodi agresivni rat, a ne nakon 8. listopada. Prvostupanjski sud koji je 8. svibnja 2010. donio presudu u predmetu Glavaš (Županijski sud u Zagrebu) ustvrdio je da je Republika Hrvatska stekla državnopravni status međunarodnim priznanjem skupine stranih država, poglavito članica Europske zajednice/unije 15. siječnja 1992. (prema tome gledištu do tada Republika Hrvatska nije bila samostalna i suverena država). To je, dakako, bila gruba sudska pogrješka koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske ispravio. Već smo istaknuli da država kao subjekt (politički i pravni entitet) u međunarodnoj zajednici postoji iako nije priznata. Važno je da država ima svoj teritorij, stanovništvo i suverenu vlast, premda država može postojati i kada ti uvjeti nisu u cijelosti ispunjeni. Jugoslavija je uspostavljena 1. prosinca 1918., a nije bio riješen državno-pravni status Istre, Rijeke, Zadra, nekih naših otoka niti je bila utvrđena jugoslavensko-talijanska državna granica. Nisu bile utvrđene ni državne granice s Mađarskom i Bugarskom. Valja imati na umu i to da su nas prije 15. siječnja 1992. priznale ove države: Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija, Island, SR Njemačka, Estonija, San Marino i Država Grada Vatikana pa je dvojbeno treba li svečano obilježavati spomen dan 15. siječanj?
Međunarodnopravnim priznanjem država stječe pravnu sposobnost da ostvaruje prava i obveze u odnosima s državom koja je obznanila priznanje (može uspostaviti diplomatske odnose, zaključivati međunarodne ugovore, stječe zaštitu pred sudovima države koja je dala priznanje i dr.). Nova država, međutim, postoji, članica je međunarodne zajednice, iako nije međunarodnopravno priznata.
Odgovor na pitanje kada je Republika Hrvatska stekla svojstvo neovisne države u smislu međunarodnoga prava izuzetno je važan jer su do dana stjecanja neovisnosti, suverenosti i samostalnosti za sve što se događalo na njezinu području odgovarali ondašnji savezni organi vlasti SFRJ i organi vlasti Socijalističke Republike Hrvatske (federalne jedinice u okviru Jugoslavije). U trenutku stjecanja neovisnosti, od 25. lipnja 1991., za novonastalu državu stupilo je na snagu međunarodno pravo (međunarodnopravni običaji i opća pravna načela). O tome datumu je ovisio i odgovor na pitanje je li oružani sukob, koji se odvijao u Hrvatskoj u to vrijeme, predstavljao međunarodni oružani sukob (rat između država) ili nemeđunarodni (unutarnji) oružani sukob, zapravo građanski rat u kojemu su sukobljene oružane snage legalne vlasti i organizirane naoružane skupine građana iste zemlje. U građanskome ratu nema stranog agresora. O toj kvalifikaciji ovisi i međunarodno pravo koje se primjenjuje.
Pravo na samoobranu
Želim kazati i ovo: u smislu međunarodnoga prava agresivni je rat Srbije na Hrvatsku započeo 3. srpnja 1991., kada je hrvatsku državnu granicu nasilno prešla i uputila se u Beli Manastir kolona od 60 tenkova zajedno s vojnim vozilima, brojnim srpskim rezervistima i srpskim i srbijanskim paravojnim postrojbama. Crnogorski rat protiv Hrvatske započeo je u noći između 23. i 24. rujna 1991. napadom pripadnika JNA, crnogorskih rezervista i paravojnih postrojbi na istočni dio dubrovačkog područja, Vitaljinu, Brgat i Komolac.
Od 25. lipnja 1991. do 8. listopada 1991. i nakon toga datuma Hrvatska je ostvarivala jedno od inherentnih prava svake države koje jamči međunarodno pravo – pravo na samoobranu. Faktografija, dakle, kazuje da je Dan neovisnosti Hrvatske, kada je faktički, pravno i politički utemeljena država, 25. lipanj. Nema nikakva valjana razloga za još jedan državni praznik kojim bi se obilježavao nastanak države Hrvatske. Primjerice, 8. listopada (da nonsens bude potpun, taj se datum danas službeno naziva Danom neovisnosti!). Dva državna praznika, jedan neovisnosti a drugi državnosti usvojeni u Hrvatskom saboru u listopadu 2001. zbunjuju građane, rastaču domoljublje, potiču i šire opasno ravnodušje, pa se u nas dostojanstveno i ne slave Budući da o Danu neovisnosti, rođendanu Republike Hrvatske odlučuje jedino Hrvatski sabor, pitanje kada je Republika Hrvatska istinski postala neovisna, samostalna i suverena država valja vratiti našemu zakonodavcu. Naravno, drugi datumi mogu biti državni praznici, primjerice Dan državnosti, Dan hrvatskog jedinstva i slobode i sl., ali samo se uz Dan neovisnosti može vezati datum rađanja naše današnje države.
>> Na današnji dan prije 24 godine održan referendum o neovisnosti
>> Obilježen Dan državnosti u Vukovaru
I prije je bila Hrvatska!!