Gotovo da više i nema dana a da ne možete pročitati traktat o nepodnošljivo sretnom braku slavnih Hrvata i njihovoj ljubavnoj idili na kojoj im svi trebamo zavidjeti. Već koji mjesec kasnije, nerijetko iz pera istih pisaca, servira vam se priča o dramatičnom kraju te iste, nevjerojatno velike ljubavi, za koju su se još jučer svi kleli da je vječna.
Iskreno, ne zanimaju me ničije bračne idile, a ni bračni problemi, ali likove iz fantastičnog hrvatskog polusvijeta, kakvog ni Tolkien nije zamislio s toliko dlakavih nogu i šiljatih ušiju, ne mogu žaliti jer su dobrovoljno prostituirali nominalno najdiskretniji dio intime – obitelj. U općoj banalizaciji sadržaja pojeftinilo je kurvanje i to je jedino što pojeftinjuje u vrijeme krize pa, premda se može učiniti trivijalnim, užasni urnebes što se kovitla oko sirotinjskog hrvatskog selebriti miljea otvorio je suštinsko pitanje društva u kojem živimo – što znači biti poznat i koja je uloga medija u tome?
Ne znam kolikom broju ljudi danas u Hrvatskoj nešto znači Stanko Lasić, koliko njih poznaje njegovo obiteljsko stanje, ljubavne vrhunce i ponore. Znaju li je li oženjen, je li se i koliko puta razveo i je li početak šestog braka slavio na Maldivima. Ne znam bi li im Lasić možda bio poznatiji po onome stvarno važnom, svom golemom stvaralačkom opusu, knjigama koje je pisao i temeljitim istraživanjima koja je proveo. Vjerojatno je to previše tih posao za vrijeme u kojem se stupanj "poznatosti" proporcionalno gradira spremnošću čovjeka da napravi od sebe idiota. Uglavnom, Lasić svakako nije "hrvatski selebriti", ali je o tom fenomenu genijalno marginalno posvetio nekoliko redaka u svojim iznimnim "Autobiografskim zapisima". Tako Lasić piše: "Taština ili želja za važenjem može biti tako jaka da čovjeka vodi do ubojstva i samoubojstva. Stvarnog ili intelektualnog. Tješio sam ljude koji su izgubili položaje govoreći im da ništa nije izgubljeno jer im je ostao rad. Ali oni su bili uvjereni da su izgubili sve, život... Postati anonimus, nakon što si nešto značio, neobično je teško... Ljudi za kojima jure 'paparazzi' nisu samo žrtve nego i mazohisti. Zamislite da ih sutra puste na miru..." Zamislite da ih sutra puste na miru!!! U jednoj rečenici Lasić je doslovno razderao odnos popularnosti i medija u vrlo jednostavnoj istini; ne trebaju medijima današnji lažni selebriti, nego selebriti trebaju medije da bi se uopće smatrali selebritijima! To opet znači da mediji pokazuju golemu dozu neinteligencije kada uporno jure za onima koji egzistenciju grade na kontinuirano besmislenom pojavljivanju u javnosti. Mimo toga i izvan toga 98 posto onoga što zovemo hrvatski selebriti jednostavno ne postoji.
Tko su ljudi o čijim ljetovanjima, rođendanima, preuskim i prekratkim minicama, neukusu, svadbama, razvodima, uređivanjima soba godinama čitate? Zašto je to važno? Čime se oni u stvari bave i koji su relevantni uspjesi iz tih poslova po kojima ih vrijedi znati? Koje to zvijezde pjevaju i plešu po televizijama? Čime su stekle zvjezdani status? Jer su same sebe snimile polugole u kupaonici s vinas-pločicama? Otužna slika društva koje se očajnički zaslinjeno trudi loviti rep vlastite važnosti istovremeno je i indigo politike medija, koji nikako da se otrgnu iz tog lova i naprave jednostavan ali značajan pokus – što bi se dogodilo da mjesec dana ne objavimo ni jednu fotografiju ni jedan tekst iz hrvatske selebriti štale. Medijima se, osim što bi prestali pronositi trivijalizaciju, ne bi dogodilo – ništa. Selebritijima pak dogodit će se ono što je neminovno i logično; postat će ono što jesu – ništa. Kao što je Lasić tješio prijatelje koji su ostali bez položaja da im je preostao rad, tako bi napokon netko vratio standarde u ispravnu putanju gdje se zvjezdani status stječe postignućem u poslu u kojem ustrajno i kvalitetno čovjek – radi. Možda su mediji i najpozvaniji da obnove vjeru u smisao kvalitete jer već toliko dugo rade na projektu samodostatne senzacije da su postali vodičima za uspjeh bez vrijednosti. Neprekidno davati priliku da govore oni koji nemaju što za reći, bilo da su to političari ili estradnjaci, nužno će odvesti do vakuumizacije zdrave pameti. Oduzeti im riječ, makar i na nekoliko dana, dokinulo bi paranoju po kojoj je smucanje u javnosti pod bilo koju cijenu vrlina što određuje sadržaj. A možda do tada stigne i poneki Lasićev selfie pa da i on, nakon 60 godina kvalitetno krvavog rada, postane poznat u ovom frik-šou od države i stekne pravo za nastup s "kolegama" u pjevajućim ili plešućim zvijezdama.
To vjerojatno objasnjava zasto je u nas vjecita kriza, s obzirom na broj pripadnica i pripadnika doticne "profesije".