Iako je donedavno sama donosila razne potrepštine u Caritas katedralne župe Uzvišenja Svetoga Križa, 40-godišnja Siščanka danas je postala - korisnica. Gubitak posla i nagomilani krediti, kaže, natjerali su je da počne dolaziti po hranu i odjeću. Iako više ne može izdvajati ono materijalno, vlastitim rukama pomaže fizički u Caritasu.
Osigurali trećinu paketa
Njegove prostorije do crkve redovito posjećuje i nezaposlena i samohrana majka I. B. te tako uspijeva osigurati obuću i odjeću za svoje dvoje školaraca. Početni sram i poniženje zbog nove životne neprilike nadjačao je goli opstanak, i to njihove djece.
– Suprug i ja ostali smo bez posla, a imamo dvoje djece. Redovito dolazim po pomoć, uspijemo se tako kompletno obući, a potrebna nam je i hrana – priča 50-godišnja M. F. Sudbina tih žena, kao još oko 300 župnih obitelji, ovisi ponajviše o pomoći dobrih ljudi tijekom cijele godine, a posebno u blagdansko vrijeme. Iako bi volonteri do Božića trebali osigurati minimalno 150 uobičajenih paketa s najosnovnijom hranom, zasad su uspjeli ispuniti tek trećinu zadatka. Ipak, pomoć malo pomalo pristiže.
– Inače nam manjka posteljine te robice za bebe i trudnice, ali svakako da je hrana prioritetna, posebno sada. Osim brašna, riže, tjestenine i šećera, najvažnije su nam namirnice za kolače. Slatkiše smo posve osigurali od jedne velikodušne tvrtke, a počeli smo dobivati i sokove, kavu i čajeve, što je više nego dobrodošlo – kaže dugogodišnja volonterka Vera Zaloker. Bez marljivih volontera distribucija pomoći ne bi bila moguća, jer osim brige o odjeći i hrani ona uključuje i lijepe riječi ohrabrenja.
– Uživam u tome, posebno kad su djeca u pitanju. Kada nešto volite nije vam teško. Tu sam svaki tjedan, a pomažem cijelog života – priča Mirjana Benčina. Nesebične volonterke najčešće su i same u prilici da im treba pomoć, ali umjesto primanja, one su se odlučile za davanje.
– Uglavnom vodim administrativne poslove, već tri godine, a po potrebi i s djecom. Doživljavaju me već kao dadilju, i čim me vide s vrata odmah dođu k meni. Inače živim sama, pa mi to čini zadovoljstvo – kaže Zlata Crnogorac. S najdugotrajnijim stažem među njima je Katica Arthofer, a Milica Rabatić ističe kako je za taj posao vrlo važno i strpljenje.
– Ljudi koji nam dolaze u jadnom su stanju i potrebna im je lijepa riječ – kaže Milica te sa svojim kolegicama napominje da već sada traže nasljednike. Zajedništvo u radu volonterki i korisnica započinje zajedničkom molitvom, a nastavlja se u razumijevanju. Dok smo razgovarali sa sudionicima obiju strana, katedralni vikar vlč. Mato Malekinušić ušao je, na zajedničko oduševljenje, s nekoliko kutija robice i igrački osiguranih od vrtića Bubamare.
Sugrađani pomagači
– Surađujemo s udrugama i ustanovama, čime se pomoć umnožava, pa su i rezultati bolji. Siščani su se pokazali kao fenomenalni pomagači iz mjeseca u mjesec. Bez građana ne bismo mogli ništa. Sve korisnike primamo s poštovanjem i tolerancijom, a neke smo čak uspjeli izvesti na bolji životni put; jedan je korisnik prestao piti, a korisnica započela i završila osnovnoškolsko obrazovanje. Počeli su i pomagati jedni drugima – priča Vera Zaloker.
