Do kraja ovog radnog tjedna Vlada RH treba, na traženje Europske komisije, dostaviti pismeno obećanje da će poništiti lipanjske promjene zakona koje su kolokvijalno dobile naziv “lex Perković”. Članak zakona koji propisuje da se europski uhidbeni nalozi u Hrvatskoj neće primjenjivati na zločine počinjene prije 2002. “nije u skladu ni sa slovom ni s duhom” europskih propisa koje je Hrvatska obećala primjenjivati. To je citat iz pisma potpredsjednice EK Viviane Reding upućenog ministru Orsatu Miljeniću, o kojem smo već pisali nakon što je Večernji list početkom kolovoza ekskluzivno došao do kopije tog pisma. No, pritom vrijedi naglasiti još nešto što piše u tom pismu: Hrvatska “krši zakon Europske unije”.
Pa ipak, unatoč tako ozbiljnim tvrdnjama iz pisma V. Reding, razni hrvatski dužnosnici tvrde da se o tom problemu “tek počinje razgovarati”, da upozorenja da Hrvatska krši propise EU ne treba doživljavati previše ozbiljno, da se i druge zemlje članice spore zbog raznih pitanja s EK pa zašto ne bi i Hrvatska itd. Nažalost, sve takve tvrdnje više pomažu zamagljivanju nego otkrivanju prave istine o problemu koji Zagreb ima s Bruxellesom i Berlinom zbog nepoštovanja europskog uhidbenog naloga. Zato je možda korisno na ovome mjestu ukloniti maglu s nekih zamagljenih pitanja. Evo nekoliko pitanja i odgovora.
Je li točno da tzv. lex Perković uopće nema utjecaja na slučaj Josipa Perkovića jer taj bivši dužnosnik tajnih službi ne bi uopće mogao biti izručen Njemačkoj zbog zastare?
Nije točno. Da ta promjena zakona nije izglasana, policija bi već 1. srpnja morala pokucati na Perkovićeva vrata i postupati po europskom uhidbenom nalogu. Da nije bilo promjene zakona, Perković bi bio priveden, izveden pred suca i zatim bi sudac odlučivao ima li pravne osnove za ispunjavanje naloga, odnosno je li nastupila zastara (i kakva) ili nije. Možda bi sudac odlučio da zaista ne može izručiti Perkovića zbog zastare po domaćem pravu, ali to bi odlučio sud, a ne političari i novinari. Perković je pošteđen policijskog i sudskog postupanja upravo zahvaljujući promjenama zakona koje su propisale da se EUN ne primjenjuje na zločine počinjene prije 2002., dakle da policija po tim nalozima uopće ne postupa. Tzv. lex Perković stvorio je bitnu razliku za Josipa Perkovića.
Zašto Hrvatska ne bi imala pravo odbiti primjenjivati EUN na zločine počinjene prije 2002. kad su neke druge zemlje EU imale pravo odlučiti to isto?
To je pitanje koje ponavlja i šef Odbora za Ustav Peđa Grbin, ali neobično je da netko na takvoj dužnosti ne zna pročitati nadležan europski propis koji daje odgovor na to pitanje: Okvirna odluka Vijeća o Europskom uhidbenom nalogu u članku 32. govori o tome da su zemlje EU mogle u trenutku donošenja te odluke (što je bilo 2002.) odlučiti da neće primjenjivati EUN na zločine počinjene prije 7. kolovoza 2002. godine. Trenutak u kojem se to, dakle, moglo odlučiti bio je i prošao 2002., kada Hrvatska jednostavno to nije mogla odlučiti jer nije bila članica EU.
Sadašnji spor s Komisijom vodi se, kako sugerira zastupnik Ivan Račan, o tome jesmo li mogli iznimku na primjenu EUN-a izglasati sada ili smo to morali učiniti tijekom pregovora; radi li se možda o pogrešci naših pregovarača?
Ne, jedini trenutak u kojem je neka zemlja mogla tražiti i dobiti iznimku bio je 2002., kad je propis usvajan. Tada, 2002., Hrvatska nije bila ni članica EU, ni zemlja u pregovorima, pa nije ni teoretski mogla tražiti tu iznimku. Nitko nakon 2002. nije imao pravo uvesti takvu iznimku, pa ni zemlje koje su u EU ušle 2004. i 2007. godine.
Čemu drama, pa uobičajeno je da zemlje članice EU imaju nesuglasica s Komisijom? Uostalom, mi smo sad jedna od zemalja članica i Komisija je naš servis, zar ne?
Točno, Hrvatska kao zemlja članica danas je u drukčijoj poziciji nego kao zemlja kandidatkinja. Europska komisija zastupa i naš interes, no postoji jedno veliko “ali”. Europska komisija je, prije svega, čuvar europskih propisa. Kad neka zemlja članica krši propise EU, nije posao Komisije da zatvara oči na to kršenje jer, eto, EK predstavlja servis i te konkretne zemlje. Posao EK u takvoj situaciji je da bude čuvar Lisabonskog ugovora i europskih propisa. Komisija se u ovom sporu s Hrvatskom upravo tako i ponaša. U ovom sporu, Hrvatska je na pogrešnoj strani jednog zapravo jednostavnog i jasnog argumenta.