Nikad više neću voziti 150 na sat. Neću ni skupiti 150 kilograma, sadašnjih 105 mi je ionako previše, ali ni djeci neću na dovratku označiti visinu tom brojkom, nego sa 149 ili 151. Zamjerilo mi se 150 u toku noćnih gvardija na Jamnici, brodu kojim su prošle nedjelje Nenad Vlahović i Rene Ahčin krenuli na put oko svijeta, a Kristian Horvath i ja pravili smo im društvo na prvoj etapi.
Tih 150 bio je kurs kojim smo plovili od svjetionika Sestrice na granici Kornata i Dugog otoka do Barija, gdje je Jamnica prvi put pristala izvan Hrvatske. Za plovidbe otvorenim morem buljili smo isključivo u kompas i u tih nezgodnih 150, što je posebno naporno bilo noću, kad je blago osvijetljeni kompas bio jedina točka svjetlija od zvijezda. To je ujedno i jedina žalopojka nakon petodnevne plovidbe Jadranom. Prekrasno vrijeme, toplo i mirno more, a posljednjih dana konačno i ugodan vjetar, prvu su etapu puta oko svijeta učinili izletom za pamćenje.
Putovanje na www.naucat.com - Samo da je vjetar koji čvor jači - odgovorio je Rene u toku jedne od zajedničkih gvardija na pitanje bi li potpisao da mu takvo vrijeme služi na cijelom putovanju.
- Samo šuti - nadodao sam. - Dobar je svaki vjetar koji brod gura brže od motora. A ovaj je baš takav.
Međutim, dan uoči isplovljavanja nije baš izgledalo da će putovanje početi glatko. Kad sam u subotu navečer došao u marinu zadarskoga Jedriličarskoga kluba Uskok mol na koji je Jamnica bila privezana, bio je doslovce zakrčen stvarima. Nenad i Rene su, uz pomoć nekoliko rođaka i prijatelja, izvadili iz broda svu opremu i stvari te zauzeli bar 150 četvornih metara kopna. Osim kilometar i pol konopa, goleme količine vode, sokova i mlijeka, suhe hrane i konzervi, mol su preplavile najrazličitije žice, sajle, alati, jedra, nepropusna odjeća, vijci, nitne, lanci... Ne čudi stoga što se Nenad držao za glavu gledajući gomilu.
- Ako sve ovo stavimo unutra, za nas više neće biti mjesta - potiho je rekao Reneu.
Na žalost, ni ta hrpa nije bila sve što je trebalo ući u brod. Dio opreme stizao je u Bari, gdje je planirana prva postaja na putu oko svijeta, a dio jednostavno nije stigao do nedjeljnog isplovljavanja. Tu smo opremu čekali u Salima sve do ponedjeljka navečer. Imali smo stoga vremena instalirati satelitski telefon i prijenosno računalo kako bismo bar e-mailom zadržali kontakt s domovinom, no rezultat je bio polovičan. Uz veliku pomoć Bože Puhova, ravnatelja obližnjeg Parka prirode Telašćica, računalo je naučilo kako se poruke primaju, no sa slanjem se nikako nije htjelo složiti. Taj je korak prepušten nekom internet caffeu na putu. No, putovanje Jamnice oko svijeta već se može pratiti na internet adresi www.naucat.com uživo. Saljani su nas "sponzorirali" tako da nam nisu naplatili vez u luci, a uspjeli smo nabaviti i kuku za vađenje ribe koja se, prema iskustvima drugih oceanskih jedriličara lako lovi. Nikola Raljević, proslavljeni saljski sportski ribič, predao je Nenadu svoju kuku uz upozorenje:
Ribarska kuka posuđena na dvije godine
- Za dvije godine očekujem da mi je vratiš. Ako nećeš, preko Ive ću te u Večernjaku optužiti da si mi je ukrao s broda - rekao je Nikola i obećao da će je kao trofej objesiti u sobi kad mu se vrati. Nakon što je stotine kilograma plemenite ribe izvukla iz mora u njegovu barku, imat će, vjeruje Nikola, i jedinstveno iskustvo oplovljavanja svijeta. Tako je pravo isplovljavanje bilo zapravo dan i pol nakon službenog, a s najvećim ga je zadovoljstvom dočekao skiper i vlasnik broda Nenad.
- Samo da se odvežemo i idem spavati. Više ne mogu gledati - rekao je kad smo brod konačno doveli u prividan red, odnosno u stanje u kojem stvari neće letjeti po kabinama. Morali smo još odigrati nekoliko partija stolnog nogometa u saljskom kafiću Maritimo i konačno krenuli malo prije ponoći.
Prvu noćnu gvardiju odradili smo Rene i ja. Kroz tjesnac Mala Proversa otplovili smo do svjetionika Sestrice i pokušali uključiti autopilota. Hans, kako su ga dečki nazvali, počeo nas je voziti u krug. Tom autopilotu, naime, treba vjetar jer njegovu snagu prenosi na kormilo, a vani je bila potpuna bonaca. Pola smo sata pokušavali Hansa nagovoriti da krene prema Sušcu, otočiću sa svjetionikom koji nam je, kao i Palagruža, bio točno na putu prema Bariju. Njemu su se, pak, Sestrice više sviđale i stalno nas je vraćao na njih. Kormilo je tada morao preuzeti Hansov hrvatski imenjak Ivo i zaplovili smo u pravom smjeru očima zalijepljenim za famoznih "150".
Noćne su gvardije prošle mirno i točno u zoru ugledali smo Sušac. Na taj nas je otočić i Nikola upozorio kao odlično mjesto za ribolov, na kojem se, navodno, riba ne može ne uloviti. Ipak može. Nakon kruga panulanja oko Sušca uhvatili smo - pticu. Malena i šarena, preplašena i umorna, sletjela je na brod. Kad ju je Nenad htio uhvatiti, poletjela je i pala u more. Uslijedila je akcija spašavanja u toku koje je i Kristian zamalo završio u moru i ptica je bila u kabini. Smjestila se ispod GPS-a, uređaja za satelitsko određivanje brzine i položaja broda, i uplašeno nas gledala. I bolje da se smjestila na toj, lijevoj strani kabine, jer preko puta je kuhinja iz koje možda ne bi tako brzo otišla. Nakon kratkog odmora odletjela je prema Sušcu. Sretno joj bilo na toj prekrasnoj pošumljenoj hridi oko koje smo se i posljednji put okupali. More je bilo ugodnih 21,4 Celzijeva stupnja, a i na brodu je kasnije bilo ugodnije. Nije više smrdjelo po znoju.
Kod Palagruže napokon vjetar!
S mrakom smo stigli i do Palagruže. Prošlo je tako pola puta, ali ona bučnija polovica uz motor. Upravo kod Palagruže podigao se konačno lagani vjetar i mogli smo razviti jedra. I Nenad je bio zadovoljan jer ćemo za novine imati i sliku s plovidbe na kojoj će se vidjeti imena sponzora, pa će im tako bar donekle uzvratiti za pomoć u organizaciji avanture.
A proradio je i Hans. Malo smo se vrtjeli po moru iščekujući da nas i svjetioničar s Palagruže nazove preko radiostanice i pita je li nam dobro, no kad je uhvatio pravi smjer, autopilot ga nije puštao do Barija. I mornarima na gvardijama odmah je bilo lakše. Nema više oslanjanja na preteško kormilo primjereno velikim oceanskim valovima, a ni stalnog buljenja u kompas. Više mi ni broj 150 nije bila potpuno mrzak, a i kurs od Palagruže promijenio se malo južnije, na 155.
Četverosatno noćno upravljanje brodom tako je prolazilo u povremenim pogledima na kompas da se provjeri kurs te na obzor da se ne sudarimo s nekim drugom brodom koji je također uključio autopilota. Malo smo pratli svjetlo s Palagruže, iščekivali neko talijansko svjetlo i uživali u nebeskim pokretnim svjetionicima. Nisu to bile samo zvijezde, kojih na čistom nebu iznad Jadrana, čini se, ima deseterostruko više nego iznad Zagreba, nego zrakoplovi. Gotovo neprekidno, u paru, nadlijetali su Jadran prema Otranskim vratima. Zanimljivo da se nijedan nije vraćao, a sudeći po brzini kojom su prolazili, to nisu bili putnički zrakoplovi.
Umalo u mreži talijanske ribarice
Noću smo uživali i u pogledima na bogato osvijetljene putničke brodove. Kod onih opskurnije označenih raspravljali smo jesu li to naši ili talijanski graničari ili pak ribarice koje idu u krivolov u naše more ili iz njega "bježe". I kad se već razdanilo, a sva četiri mornara se okupila na palubi, proderao se paničan glas radiostanicom. Nismo shvatili što je vikao na talijanskom, ali kad smo ugledali ribaricu stotinjak metara ispred nas bili smo sigurni da nam je zvao on i da baš nije bio pristojan. Umalo smo mu, naime, uletjeli u mrežu koju je vukao.
Tada su već počeli novi problemi: kako na jednoličnoj i dosadnoj, ali ravnomjerno naseljenoj talijanskoj obali prepoznati Bari. I Bari nas je iznenadio. Čim smo preko satelita odredili položaj, shvatili smo da smo tri milje od luke. Po ulasku u Bari i mi smo iznenadili tamošnjega lučkoga kapetana. Pola sata je ustrajao na tome da mu javimo svoj položaj iako smo plutali ispod njegova prozora, a kad nas je konačno prepoznao, htio je da na carinjenje odvezemo robu koju, bio je uvjeren, prevozimo. Tek kad nam je odredio vez na carinskom gatu i kad je skiper osobno došao k njemu, shvatio je kako je riječ o turistima.
Tek tada sam i ja shvatio da je moj dio putovanja završio. Za oproštaj sam dečkima skuhao varivo od graha zbog kojeg me umalo nisu pustili s broda.
- Kad ti odeš, bit ćemo prepušteni konzervama. A ni ribu nisi ulovio pa da nam bar pokažeš kako se priprema - žalio se Nenad i nije me pustio dok nisam obećao da ću odmah po povratku u Zagreb šefove pokušati uvjeriti da je Večernjaku nužno još nekoliko reportaža s jedrenja Jamnicom po svijetu. A uspijem li u tome, vratit ću se na brod samo na nekoj etapi na kojoj kurs neće biti - 150.
Piše i snimio IVO KOZARČANIN
