Povijest jedva da je išta sačuvala o suprugama ranosrednjovjekovnih hrvatskih vladara, kneginjama i kraljicama. One koje uopće i jesu zabilježene, tek su imena o kojima ne znamo ništa podrobnije. Prva poimence poznata hrvatska kneginja je Maruša (Mariosa), supruga kneza Branimira, koja je zajedno s njim hodočastila u Cividale (Čedad), gdje je u to vrijeme bilo sjedište akvilejskih patrijarha, crkvenih vrhovnika hrvatske kneževine. Među hodočasnicima su bili i donjopanonski knez Braslav i njegova supruga Ventescela, kao i knez Trpimir, u čijoj pratnji nije bilo supruga jer je tada možda već bila pokojna (ona je mužu, koliko se zna, izrodila tri sina, Petra, Zdeslava i Muncimira). Nepoznata je i žena kneza Domagoja, iako je s njom imao (neimenovane) sinove koji su ga zakratko naslijedili. Nigdje se ne spominje ni supruga kralja Stjepana I. Držislava, majka trojice hrvatskih kraljeva, Svetoslava, Krešimira III. i Gojslava, a niti Krešimirova žena koja je na svijet donijela kralja Stjepana II. No, povijest je uščuvala ime Stjepanove supruge, Mlečanke Hicele (Joscele) Orseolo, najstarije kćeri dužda Petra II. Orseola. I Stjepanov je sin Petar Krešimir IV. bio oženjen, a o njegovoj neimenovanoj supruzi zna se tek da je njezin zemljoposjed bio u sedamdesetim godinama 11. stoljeća u vlasništvu samostana Sv. Ivana Biogradskog. Nešto više je poznato o Zvonimirovoj supruzi, kraljici Jeleni (Iloni), kćeri ugarskog kralja Bele I., prozvanoj Lepa.
Iz obitelji Medijevaca
Svakako najpoznatija i najznamenitija hrvatska kraljica je bila supruga kralja Mihaela Krešimira II., Jelena. Ako je suditi po podacima jedne falsificirane isprave, Jelena je vodila podrijetlo iz moćne patricijske obitelji Madijevaca koja je od kasnog 10. stoljeća upravljala Zadrom. Tomu u prilog bi mogla govoriti i činjenica što Petar Krešimir IV. spominje u jednoj darovnici da mu je prior Madije II. bio rođak. A možda je Držislavova supruga bila Madijevka ili se čak koja pripadnica dinastije Trpimirovića udala u obitelj Madijevaca.
Narječitije i ujedno jedino svjedočanstvo o Jeleni latinski je natpis s njezina sarkofaga koji je stajao u njezinoj zadužbini, dvojnoj crkvi Sv. Marije i Sv. Stjepana na Otoku kraj Solina (povezanim crkvama, od kojih je veća bila posvećena Mariji, a manja sv. Stjepanu i ta je crkva postala grobnica hrvatskih vladara). Uz Bašćansku ploču, natpis kraljice Jelene je najdulji sačuvani kameni natpis iz hrvatskog ranog srednjeg vijeka. Ploču koja je sadržavala natpis, razbijenu u desetke komadića, pronašao je 1898. godine arheolog, don Frane Bulić, a danas se ona čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. U tom je natpisu datum kraljičine smrti (8. listopada 976. godine), navodi se da je bila žena kralja Mihaela (Krešimira II.) i majka kralja Stjepana (Držislava), te da je za života na dvoru bila majka Kraljevstva. Naziva je se i zaštitnicom siročadi i udovica. Izričaj “majka Kraljevstva” upućuje na izuzetan ugled koji je uživala kao supruga jednog i majka drugog kralja. Moglo bi se pomišljati i na to da je za sinove vladavine imala udjela i u svakodnevnim kraljevskim poslovima, da joj se Držislav obraćao za savjet. Ako je bila pripadnica roda Madijevaca, njezine veze su mu puno mogle pomoći. Zadar je bio središte bizantske Dalmacije, pa je Držislav preko majke i njezinih rođaka bio u prilici uspostaviti bolje odnose s Bizantom. Vrela bilježe da je od bizantskoga cara dobio istaknute počasne naslove eparha (prefekta) i patricija i znakove kraljevske časti.
Poruka o prolaznosti
Znakovito je i to što se Jelenu u natpisu naziva zaštitnicom siročadi i udovica. Zaštita nejakih i potrebitih obrane dužnost je i obveza kraljevske vlasti, kao što pokazuje zavjernica kralja Zvonimira u kojoj vladar obećaje svom vrhovniku, papi Grguru VII. da će štititi siromahe, udovice i siročad. Ta je skrb bila i sastavni dio kršćanskog djelovanja svjetovnog moćnika, a nije bila samo oblik dobrotvorstva i čovjekoljublja nego je imala i određenu pravnu dimenziju budući da je siromašnu djecu i žene udovice valjalo zaštititi od svih onih koji su krnjili ili gazili njihova prava. Jelena je nesumnjivo tu zadaću ispunjavala s osobitim marom, što zorno pokazuje njezin natpis. Iz tih redaka izvire samopouzdana i utjecajna žena s punom svijesti o dužnostima i ulozi vladara.
U skladu s običajima vremena Jelenin natpis završava iskazom kršćanske smjernosti koji odiše prolaznošću: I gledajući ovamo, čovječe, reci: - Bože, smiluj se duši. Za tu su se milost dodatno svojim molitvama trebali brinuli benediktinski redovnici koji su na upravljanje dobili kraljičinu zadužbinu u kojoj je i ona našla vječno počivalište.
Baš me zanima što bi rekli naši kraljevi i kraljice na današnje reliquiae,reliquiarum Hrvatskog Kraljevstva...