Hladnog bezizražajnog pogleda, bez ijedne vidljive emocije na licu, okružen sedmoricom pravosudnih policajca, koji su mu malo prije skinuli lance s nogu i ruku, koji su zlokobno zveckali dok su ga dovodili u veliku sudnicu zagrebačkog Županijskog suda, Kazimir Dužnović tog je 14. svibnja 2010. doznao da će sljedećih 40 godina svog života, vrlo vjerojatno, provesti – iza rešetaka. Tog je dana neprilagođeni 28-godišnjak, kojem je poremećaj ličnosti s narcističkom strukturom i elementima disocijalnog poremećaja dijagnosticiran kada mu je bilo samo 14 godina, osuđen na maksimalnih 40 godina zatvora.
Naoružan kalašnjikovom, on je 5. svibnja 2009. oko 18 sati upao u poslovnicu RBA banke u Zagrebačkoj 6 u Sesvetama. Ono što je slijedilo u sljedećih nekoliko minuta pretvorilo se u jednu od najkrvavijih pljački počinjenih u Hrvatskoj, ali i u demonstraciju policijske nemoći, garnirane nizom taktičko-operativnih propusta, koje su rezultirale smrću jednog mladog policajca i ranjavanjem petorice njegovih kolega.
Dužnović je, kako se poslije pokazalo, u smanjeno ubrojivu stanju, nakljukan raznim psihoaktivnim tvarima, upao u banku želeći se na što brži način domoći što veće količine novaca. Kada je naoružan i s čarapom navučenom preko glave ušao u banku, u njoj je bilo 15 stranaka te sedmero službenika.
– Svi lezite na pod! A ti daj lovu! Devize! Devize! – vikao je Dužnović uplašenim djelatnicama banke. I dok je on, držeći kalašnjikov uperen u pod, gledao kako službenice u torbu, koju im je dao, trpaju 190.790 kuna i 9120 eura, banci se približila patrola prometne policije u kojoj su bili mladi policajac Ivan Grbavac (24), kojem je to praktički bio prvi ozbiljniji zadatak, te njegovi kolege Boško Ćenan i Goran Blažević.
Ušli su u banku, koja je smještena na jednoj od najprometnijih sesvetskih ulica, posve nepripremljeni – kao prometni policajci nisu ni trebali ići na tu intervenciju, pogotovo nisu trebali bez pancirki ulaziti u banku gdje ih je čekao naoružani počinitelj u situaciji koja se, prema policijskim priručnicima, može opisati jedino kao talačka.
Pucao i sijao strah
Kada ih je ugledao, s pištoljima u rukama, Dužnović je zapucao. Grbavac je pao pokošen na pod banke, dok su druga dvojica policajaca uspjela izaći iz banke. Dužnović je, pak, s torbom punom novca prebačenom preko ramena, kako su snimile nadzorne kamere, užurbano krenuo prema izlazu iz banke. Prolazeći pokraj Grbavaca, koji je ležao u lokvi krvi, bez imalo emocija ili sućuti povikao je: – Jesi živ?
Zatim je ponovno zapucao prema staklenim vratima banke ranivši pritom i Grbavčeve kolege. Izlazeći iz banke, Dužnović je u maniri Divljeg zapada nastavio pucati sijući strah i paniku. Bježeći, došao je do Ulice Jakova Gotovca, gdje se mislio skriti u jednu garažu. No, na putu mu se ispriječila još jedna policijska ophodnja. Ugledavši policijsko vozilo, u kojem su bili Jadranko Certin, Milovan Dakić i vježbenik Kristijan Novosel, Dužnović je ponovno zapucao. Sasuo je kišu metaka po policijskom vozilu ranivši svu trojicu policajaca. Certin je to ranjavanje jedva preživio, život mu je spašen zahvaljujući nadljudskim naporima liječnika, a na operacijskom stolu srce mu je tri puta prestalo kucati. Dužnović je, pak, svoj krvavi pohod okončao u obližnjoj zgradi gdje je upao u stan Štefanije N.
Izišao podignutih ruku
Vrata nisu bila zaključana, ušavši u stan s putnom torbom u rukama, zaputio se prema kuhinji. Od Štefanije N. prvo je zatražio čašu vodu, a kada mu ju je ona dala, Dužnović joj je ponudio 200 kuna.
– Ja vodu nikome ne naplaćujem! – pomalo sa zgražanjem kazala mu je ona. Zbunjeni Dužnović zatim je sjeo za stol. Tako je sjedio oko pet minuta kada su se s ceste začuli povici:
– Ovdje policija, predaj se! Još je neko vrijeme nepomično sjedio za stolom, potom je ustao, izašao iz stana i s rukama podignutim u zrak ušetao ravno u naručje policajca.
Opisujući te krvave trenutke na sudu, godinu dana poslije, taj 28-godišnjak, koji je prvo razbojstvo počinio kada su mu bile 22 godine, kazao je kako se iskreno kaje te da se detalja događaja ne sjeća. Objasnio je i da se tog jutra probudio kao obično između sedam i osam sati, a zatim popio tablete koje su mu propisane. Subotexe i apaurine kasnije je garnirao, po vlastitom priznanju, alkoholom, a sve to, kako je kazao, dovelo ga je do banke i krvavog događaja koji je slijedio. Vađenje na probleme s ovisnošću i nesjećanje, nije puno pomoglo Dužnoviću na sudu.
U slučaju koji je obilježio niz ozbiljnih propusta tijekom policijske i sudske istrage, pa se na glavnoj raspravi praktički ponovno provodila istraga kako bi se ustanovilo je li mladi policajac poginuo od prijateljske vatre ili hica ispaljenog iz Dužnovićeve automatske puške, vijeće je na koncu ipak ustvrdilo da je Dužnović nedvojbeno kriv.
Jedina olakotna okolnost bešćutnom ubojici pri izricanju presude bila mu je što je – ljudsko biće.
>>Anitu ubio jer se previše miješala u njegovu vezu
>>Jedan od rijetkih koji je na suđenjima sjedio u lancima
Oksimoron u naslovu. Covjek je pokazao interes za stanje ranjenog.