Osoba koja dvadeset godina u zamrzivaču čuva leš svoje sestre koju je “zatukla”, okorjeli nasilnik koji po izlasku iz zatvora divljački prebije svoju maloljetnu kćer, tinejdžer koji nožem ubada svoju majku, monstrum koji s terase baca u ponor svoje četvero djece… Postoje užasi pred čijim prizorima svakom normalnom čovjeku zastane pamet. Niz takvih užasa u kratkom vremenskom razdoblju dovodi do slamanja slike koju čovjek i društvo grade o sebi.
To su provale divljeg nasilja koje svako društvo dovode do ruba pred kojim se otvara nijemi ponor strave. Na kraju i sami stojimo pred tim bezdanom i pitamo se je li to što vidimo odraz istine o nama samima? To su trenuci u kojima nijedno “zašto?” nema svoje racionalno “zato”. Tada se nužno postavlja pitanje: kakvo smo mi to društvo koje problem primijeti tek onda kad je već kasno?
VIDEO Ravnateljica Centra za socijalnu skrb o nasilju na Pagu
Kako je moguće da se ponavljaju katastrofe, a da su kao po pravilu bile pod nadzorom sustava? I kad se počne s prozivanjem onih koji su izabrani i plaćeni da poprave sustav, od odgovornih čujemo samo niz loših izgovora a nijedan pravi odgovor. Na pitanje je li sustav zakazao u ijednom od ovih slučajeva, slušali smo kako su to sve iznimke i ekscesi koje nitko nije mogao predvidjeti niti prevenirati. Oni koji su plaćeni i odgovorni za prevenciju prvi se pojavljuju pred kamerama kako bi sebe lišili odgovornosti, izvlačeći iz svoga šešira dobro uhodane izgovore.
Kao po nekoj špranci, kada se nešto dogodi, nikad nema odgovornih. Obično se osnuje kakva komisija ili povjerenstvo koje provede nekakav nadzor, i na kraju ispadne “pojeo vuk magare”. I tako do sljedeće katastrofe. Kod nas ne samo da nema prevencije, nema ni gašenja, već se na mjesto događaja uvijek izlazi prekasno, na zgarište kada se broje mrtvi.
Sustav koji se pokaže nesposobnim odgovoriti na izazove koje pred njega postavljaju iznimke i aberacije i sam postaje sustav u kojem su iznimke postale pravilo. A to znači negaciju samog smisla postojanja sustava. Postavlja se pitanje nije li smisao nadležnih državnih službi upravo da predvide i u najvećoj mogućoj mjeri spriječe nasilje u društvu - ili, pak, imamo institucije koje se bave samo reguliranjem i kontrolom normalnosti, dok pred abnormalnim pojavama unaprijed objavljuju kapitulaciju?
VIDEO Reakcija ministrice na teško ozlijeđivanje djece
Za takvo stanje u društvu nije odgovorna samo vlast, već i društvo koje šuti na sustav koji se pokušava švercati i na vlasti je samo zarad same vlasti, a bez ikakve odgovornosti. Zbog toga mi i nemamo sustav koji bi bio odgovoran narodu, već provizorij šverc-demokracije u kojemu se pravila postavljaju danas za sutra, a sve je ostalo prepušteno proizvoljnosti i slobodnoj procjeni vlasti.
To je sustav koji ne računa s budućnosti, već živi za svoje puko održanje u sadašnjosti, zato što njegove politike nisu odraz društvene nade. Kada bi postojale nada i vjera u budućnost, tada bi postojalo i jasno mjerilo za našu sadašnjost, a time i sustav odgovornosti koji bi služio kao moralni kompas čitavom društvu. Kako je to negdje rekao Kundera: “Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava”.
A što smo mi to sve zaboravili? Da narod bira vlast, a vlast formira sustav po mjeri naroda.
U normalnoj zemlji kaže se da iznimke potvrđuju pravilo, a kod nas se čini kako su iznimke postale pravila. Zato je kod nas, što bi rekao Voltaire, “opasno biti u pravu u stvarima u kojima su nadležne vlasti u krivu”. Zato imamo nefunkcionalni sustav koji svakoga dana rađa neku novu abnormalnost i glupost. A kod nas je glupost toliko česta da je lako razumjeti staru latinsku kako čovjeka ne uznemirava ono što je često.
Imamo nefunkcionalan sustav za koji je odgovorna politika, a umjesto da ga reformira ona iz vlastite koristi na odgovorna mjesta postavlja podobne, a ne sposobne. Pri tome se očito vodi onom kako nisu sve budale iste - neke su i diplomirane.
Dok nam se gluposti stalno ponavljaju, često se čuje glas ljudi koji žele poštene političare koji će napokon promijeniti ovu lošu situaciju. Ali pod poštene se ne misli na one koji su nepotkupljivi, već je za našeg glasača “pošten političar onaj koji kad je kupljen, ostaje kupljen”. Što bi rekao Oscar Wilde: “Život nikad nije pošten, a budući da nas je većina nepoštenih - to nam odgovara.”
Zato radije prihvaćamo zamamnu ideologiju vlasti po kojoj nema krivih ni odgovornih, pa moramo čekati da istina postane nekome potrebna kako bi bila objelodanjena. Osim ako nas iz naše zablude ponovno ne probudi kakva katastrofa - samo kako bismo otkrili da smo i na najveće okrutnosti već postali imuni. Prekasno!
Konačno jedan pametan članak i takvih bilo trebalo biti puno više. Iz dana u dan tv vijesti se svode na izvještavanje o ubojstvima, zlostavljanjima, Uljaniku, sramotnim nastupima beskorisnih sabornika ili ispraznim samohvalama vladajućih. Upali smo u zatvoreni sistem jednostranačkog ludila koji je dovoljan i svrha sam sebi.