Čuo sam nedavno kako djeca iz jednog razreda u Hrvatskoj uče na vjeronauku da životinje nemaju dušu. Očito mudra časna sestra odlučila je kod malih ručica stvoriti naviku da imaju pravo bez ikakve ograde gospodariti životima stvorenja koja hodaju uz nas. Malo sam se stresao na spomenutu tvrdnju jer, činilo mi se, da oni koji u korijenu naziva vlastitog roda nose riječ ŽIVOT, a u internacionaliziranoj verziji još drastičniju ANIMU, što su mudri Latini nazvali DUŠOM, zaslužuju jednako poštovanje, ponajprije s aspekta života samog. No, nisam želio proturječiti budući da sam bio uvjeren u mudrost onih koji su vjeronauk uveli u škole, kao i u mudrost onih koji su ga tamo i predavali, pa nisam htio ni zazivati izbacivanje vjeronauka iz nastave niti se uključivati u posve besmislenu polemiku o zdravstvenom odgoju.
Ono što sam očekivao kao krajnju konzekvenciju akcije s Kaptola jest da će cijela Katolička crkva, a to nisu, kako smo saznali u spomenutoj polemici, samo svećenici, dakle da će objaviti ovih dana ili kolektivni prelazak u HDZ ili najaviti samostalni izlazak na izbore. Jer 86 posto katolika svakom političkom programu u startu jamči ne samo pobjedu nego i dvotrećinsku većinu, što je temelj konsenzusa za kojim vapimo već godinama. Jedinstvo u misli, djelu i vjeri korak je do ekskluziviteta, a ekskluzivitet u svemu, pa i u vjeri, preduvjet je svakoj... netoleranciji. Na moju žalost ja ne bih mogao srasti s takvom društvenom idilom. Počevši od toga da Isusa iskreno poštujem i doživljavam puno otvorenije i općeljudskije od većine stada koje mekeće po crkvama, pa do toga da sam uvjeren kako se umjetno stvorio još jedan nebitan društveni konflikt da ne bismo morali raspravljati o važnome. Sve mi se to činilo apsurdom koji mi je otvarao vrata da i sam pokrenem inicijativu pod, recimo, nazivom: Bozaniću, tražim da prestanete spominjati Boga po crkvama. Kad malo bolje razmislim... Ma dobro, sve je to ionako samo priča o nagradi i kazni, o mrkvi i batini: netko će navlačiti prezervativ na mrkvu, a netko će ga navlačiti na “batinu”. Razglabati o tome s toliko strasti privilegij je besposlenih, dobro ugojenih i socijalno neosjetljivih, onih koji će nas uskoro uvjeravati da dušu nemaju ni ljudi.
A da dušu ipak imaju i ljudi i životinje, pokazali su ovih dana moji Karlovčani, prema kojima znam ponekad biti previše kritičan, upravo onako kako to radi onaj kome je do nekoga ili nečega stalo. Uglavnom, ovog prosinca u Karlovcu je dobrota prepoznala dobrotu dok nije ispunila ono čemu je i namijenjena, a to je pomoć. Sve je počelo prije otprilike tri mjeseca kada su u karlovačkom azilu za napuštene životinje zbrinuli dva mala psića, brata i sestru. Malena je odmah pronašla udomitelja, ali je psić, zbog urođene mane na nozi, koja mu je stvarala bolove i priječila normalan hod, bio bez novog doma. Vrijeme je prolazilo, o psiću su se brinuli požrtvovni volonteri, nadjenuli su mu čak i ime Bobić, ali udomitelja nije bilo i ubrzano se primicao rok kada bi Bobić trebao biti uspavan. I onda se počelo odmatati klupko čudesa. Nekoliko dana prije roka za uspavljivanje javila se u azil obitelj koja je udomila Bobićevu sestricu. Zanimali su se za psića, pomogli u pronalaženju privremenog udomitelja i Bobićevu odlasku na pregled na zagrebački veterinarski institut. Tamo su liječnici zaključili da za Bobićevu nožicu ima lijeka i da je to operacija koja mora biti hitna i koja košta 4500 kuna. Bit će potrebno još 1500 kuna za terapiju.
U karlovačkoj su udruzi priču o Bobiću stavili na internetsku stranicu i Karlovčani su reagirali. Za pomoć onome tko navodno nema dušu skupila se sva sila dobrih duša. I brže nego je itko mogao pomisliti, skupljen je sav potreban iznos. U mom rodnom gradu, u kojem ljudi više nemaju novca ni za sebe, još uvijek postoji snaga normalnih, plemenitih, onih koji će se na treptaj života okupiti bez ikakve posebne parole, programa ili interesa i kroz odnos prema drugome i drugačijem stati u obranu vlastitog ponosa. Za božićno čudo nije im trebala ni poduka crkve, ni preporuka ministarstva, ni lokalne politike, čiji su gradski oci patentirali ideju muškog abortusa. Zdrav razum i čisto srce posve su dovoljni ako bilo tko i bilo gdje namjerava živjeti po Božjim načelima. I više je Boga bilo u tom angažmanu Karlovčana nego u svim misama koje su se održale u prosincu 2012., više je zdravog odgoja bilo u njihovu potezu nego što će ikada moći podnijeti bilo koji nastavni program.
P.S. I da, samo da znate, dobri liječnici napravili su svoje i Bobić je uspješno operiran, oporavak je počeo, psić će hodati normalno. Ako ga za koji mjesec budete susreli negdje u šetnji, poigrajte se s njime jer tu nema dileme: s Bobićem i njegovom psećom dušom zajedno hodaju i Bog i ljudska dobrota.
